Nekad tatina princeza, danas pred vratima: Priča o gubitku doma
“Lejla, dokle misliš ovako? Ne možeš ovdje vječno ostati!” Otac je stajao na vratima moje sobe, lice mu je bilo crveno od bijesa. U rukama je stiskao novine, ali pogled mu je bio prikovan za mene i mog sina, Amara, koji se igrao s autićima na podu. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, a ruke mi drhte dok pokušavam ostati mirna pred djetetom.
“Tata, nemam gdje drugo. Znaš da tražim posao, ali…”
“Uvijek neko ‘ali’, Lejla! Svi smo stisnuti ovdje. Tvoj brat mora učiti, tvoja majka nema mira, a ja… Ja više ne mogu! Ovo nije život!”
Zatvorio je vrata snažnije nego što je trebalo. Amar je podigao pogled prema meni, oči su mu bile pune pitanja na koja nisam imala odgovore. Sagnula sam se i privukla ga k sebi.
“Mama, hoćemo li opet seliti?” pitao je tiho.
“Ne znam, dušo. Mama će sve srediti, obećavam.”
Ali nisam bila sigurna u to obećanje. Nakon razvoda od Dine, vratila sam se u roditeljsku kuću misleći da će to biti privremeno rješenje. Prošlo je već godinu i pol dana. Poslovi su rijetki u našem malom gradu blizu Tuzle. Svaki dan šaljem molbe, ali odgovora nema. Otac je nekad bio moj heroj – onaj koji me nosio na ramenima do škole i kupovao mi sladoled kad bih plakala. Sad me gleda kao teret.
Majka šuti. Znam da joj nije lako između mene i oca. Navečer, kad svi zaspu, čujem je kako tiho plače u kuhinji dok pere suđe. Brat Edin ima 16 godina i stalno je nervozan zbog mature. “Lejla, možeš li ti i Amar biti tiši? Imam test iz matematike!” viče iz svoje sobe.
Ponekad poželim nestati – jednostavno ispariti i svima olakšati život. Ali Amar me treba. On je sve što imam.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, otac je sjeo za stol i duboko uzdahnuo.
“Lejla, razgovarao sam s majkom. Moraš pronaći drugo rješenje. Dosta nam je ove napetosti. Imaš mjesec dana da se snađeš.”
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama.
“Tata… Ne mogu… Gdje ću s Amarom? Nemam ni posao ni stan!”
“Nisi više dijete! Moraš preuzeti odgovornost! I ja sam s 28 godina imao porodicu i posao!”
“Ali vremena su drugačija! Nije isto kao prije!”
Majka je šutjela, gledala u stolnjak kao da će joj on dati odgovore. Edin je samo odmahnuo glavom i izašao iz kuće.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – brak, sigurnost, samopouzdanje. Sjetila sam se dana kad sam bila tatina princeza. Kad bi me podizao visoko i govorio: “Ti si moje sunce.” Gdje je nestala ta ljubav?
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s ocem.
“Tata, molim te… Samo još malo vremena. Naći ću nešto, obećavam.”
“Lejla, ne mogu više slušati obećanja. I nama treba mir. Nisi jedina koja ima probleme.”
Pokušala sam kod prijateljica – Selma živi s mužem i troje djece u dvosobnom stanu; Mirela radi u Njemačkoj; Azra se tek udala i nema mjesta ni za sebe.
Jedne večeri sjela sam s majkom dok je slagala veš.
“Mama, jesi li ikad poželjela pobjeći?”
Pogledala me tužno.
“Jesam, Lejla. Ali uvijek ostanem zbog vas. Zbog porodice. Zbog nade da će biti bolje.”
Zagrlila me čvrsto.
“Možda tvoj otac ne zna kako drugačije pokazati brigu. I njega pritišće život. Ali znam da te voli – samo je umoran od svega.”
Te riječi su me malo utješile, ali nisu riješile problem.
Jednog dana stigao mi je poziv iz škole – Amar se potukao s dječakom koji ga je zadirkivao da nema pravu kuću.
“Mama, zašto nemamo svoj dom? Zašto nas niko ne želi?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da sam ga iznevjerila.
Posljednjih dana mjeseca otac je bio sve nervozniji.
“Jesi li našla nešto?” pitao bi svako jutro.
“Još tražim…”
Na kraju mjeseca spakirala sam nekoliko torbi i sjela na krevet pored Amara.
“Idemo kod tetke na selo dok ne nađem posao u gradu,” slagala sam mu, nadajući se da neće osjetiti moju paniku.
Otac nije rekao ništa kad smo izlazili iz kuće – samo je gledao kroz prozor.
Na autobusnoj stanici Amar me držao za ruku.
“Mama, hoćemo li ikad imati svoj dom?”
Pogledala sam ga kroz suze i šaptom rekla:
“Ne znam, dušo… Ali nećemo odustati. Nikad nećemo odustati.”
Ponekad se pitam – gdje nestane ljubav kad dođu teška vremena? Jesmo li svi mi samo privremeni gosti u tuđim životima? Možda će mi neko od vas reći – što biste vi učinili na mom mjestu?