Moj sin želi dovesti snahu u naš mali stan – što ako izgubim svoj mir?

“Mama, moramo razgovarati.” Dino je stajao na vratima naše male kuhinje, pogleda ozbiljnijeg nego ikad prije. Ruke su mu drhtale dok je stiskao šalicu kave, a ja sam već znala da nešto nije u redu. U tom trenutku, kroz prozor se čuo zvuk tramvaja, kao da i grad osjeća napetost koja je visila u zraku.

“Što je, sine?” upitala sam, pokušavajući zvučati smireno, iako mi je srce već lupalo kao ludo. Dino je duboko udahnuo.

“Lejla i ja… odlučili smo se vjenčati. I… znaš kakva je situacija s novcem. Nema šanse da iznajmimo stan. Pitali smo se… može li ona doći živjeti s nama? Barem dok ne stanemo na noge.”

U tom trenutku, svijet mi se srušio. Godinama sam sama podizala Dinu i mlađeg sina, Emira, u ovom skučenom stanu na trećem katu bez lifta. Svaka kuna bila je važna, svaki pedalj prostora dragocjen. Otkad je njihov otac otišao s drugom ženom u Njemačku, sve je palo na moja leđa. I sad, kad sam napokon pronašla neki mir – kad su dečki odrasli i kad sam mogla popiti kavu u tišini – Dino mi traži da sve to opet žrtvujem.

“Dino… znaš koliko nam je tijesno. Tvoja soba jedva prima tebe i Emira. Gdje će Lejla spavati? Kako ćemo svi zajedno?”

Dino je šutio, a ja sam vidjela kako mu se lice steže od srama i tuge. “Mama, znam da nije idealno. Ali Lejla nema nikoga ovdje. Njeni su u Bihaću, ona radi ovdje u Zagrebu. Ako joj ne pomognemo…” Glas mu je zadrhtao.

Emir je iz svoje sobe dobacio: “Super! Sad ćemo svi spavati na podu!” Znam da ga boli što ga nitko nije pitao za mišljenje. On je uvijek bio povučeniji, tiši – ali sada sam vidjela bijes u njegovim očima.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i pitala se: gdje prestaje majčina žrtva, a gdje počinje moje pravo na mir? Sjećam se dana kad sam ostala sama s djecom – kako sam radila dva posla, čistila tuđe stanove po Trešnjevci i prodavala kolače na placu da platim režije. Sve sam to radila za njih. Ali sada… zar nemam pravo na malo mira?

Sutradan me nazvala sestra Sanja iz Osijeka. “Ma pusti ga, nek’ se snađe! Svi su danas razmaženi! Mi smo s mužem živjeli kod svekrve tri godine pa nismo umrli!”

Ali nije isto. Sanja ima kuću s dvorištem, a mi imamo 48 kvadrata i kupaonicu koja prokišnjava svaki put kad pada kiša.

Dino me gledao danima kao izgubljeno štene. Lejla je dolazila na kavu, tiha i ljubazna, ali osjećala sam kako joj je neugodno. Jednom mi je šaptom rekla: “Znam da vam smetam… Ako treba, mogu spavati i na kauču u dnevnoj sobi.”

U meni se lomilo sve – želja da pomognem sinu i strah da ću izgubiti ono malo privatnosti što imam. Emir je postao još povučeniji; zatvarao se u sobu i slušao muziku do kasno u noć.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Dino je prišao iza mene i tiho rekao: “Mama, ako kažeš ne… razumjet ću. Ali molim te, pokušaj shvatiti koliko mi to znači.” Okrenula sam se prema njemu i prvi put vidjela suze u njegovim očima.

Sjetila sam se svoje mladosti u Sarajevu, kad sam s 19 godina pobjegla od roditelja jer nisu odobravali mog tadašnjeg dečka – vašeg oca. Sjećam se osjećaja bespomoćnosti i tuge kad me nitko nije podržao.

Ali onda opet – tko će mene podržati sada? Tko će meni dati pravo na mir?

Narednih dana razgovarala sam sa susjedima. Gospođa Ružica sa četvrtog kata rekla mi je: “Ma pusti djecu neka žive! Ti si svoje napravila!” Ali gospodin Hasan iz prizemlja samo je odmahnuo rukom: “Ako ih jednom pustiš, nikad više neće otići!”

Na kraju sam sjela s Dinom i Lejlom za stol.

“Djeco,” počela sam tiho, “znam da vam nije lako. Ali ni meni nije lako. Ako Lejla dođe ovdje, moramo svi poštovati pravila – nema vikanja, nema gostiju do kasno, svi sudjelujemo u kućanskim poslovima. I… ovo nije trajno rješenje. Dogovorite se do kada ćete tražiti svoj stan.”

Lejla me pogledala zahvalno, a Dino me zagrlio kao kad je bio mali dječak.

Ali Emir je samo ustao od stola i otišao bez riječi.

I evo me sada – sjedim sama za kuhinjskim stolom dok svi spavaju. Pitam se jesam li pogriješila? Jesam li sebična što želim svoj mir ili sam dobra majka jer pomažem sinu? Gdje vi povlačite granicu između žrtve za djecu i prava na vlastiti život?

Možda vi znate odgovor bolje od mene…