Moj muž odbija raditi s mojim ocem, ali ne može pronaći dobar posao: Naša obitelj pati
“Opet si došao praznih ruku?” pitala sam Darija čim je ušao u stan, spuštajući torbu na pod. Njegove oči, umorne i prazne, izbjegavale su moj pogled. Djeca su već bila u pidžamama, šaptala su u sobi, vjerojatno slušajući svaku riječ.
“Bio sam na razgovoru u onoj firmi kod Kovačevića. Rekli su da će se javiti, ali znaš kako to ide…” odgovorio je tiho, skidajući jaknu. Zrak u stanu bio je težak, kao da se svaka neizgovorena riječ pretvarala u olovo.
Prije tri godine Dario je imao dobar posao u jednoj građevinskoj firmi. Njegov šef bio je njegov prijatelj iz srednje škole, Tomislav. Sve je išlo glatko dok Tomislav nije premješten u Zagreb. Novi šef, gospodin Vuković, nije imao milosti – smanjio mu je plaću, stalno ga kritizirao i na kraju natjerao da sam da otkaz. Od tada, Dario luta od jednog privremenog posla do drugog, a ja gledam kako nam život klizi nizbrdo.
Moj otac, Stjepan, vodi malu stolarsku radionicu u našem mjestu kod Varaždina. Već mjesecima ga moli da dođe raditi s njim. “Dario, treba mi netko pouzdan. Znam da znaš raditi s rukama. Plaća nije velika, ali barem ćeš imati sigurnost,” govorio mu je tata svaki put kad bi svratili na nedjeljni ručak.
Ali Dario je tvrdoglav. “Ne mogu raditi za tvog oca. Nikad me neće gledati kao ravnopravnog. Uvijek ću biti samo zet koji nije uspio sam,” ponavljao je iznova.
Sjećam se jedne večeri kad smo se žestoko posvađali. Djeca su spavala, a mi smo sjedili za kuhinjskim stolom.
“Ivana, zar ti stvarno želiš da budem pod njegovom čizmom? Da mi svaki dan nabija na nos kako me on spašava?”
“Ne radi se o ponosu! Radi se o tome da nam djeca imaju što jesti! Koliko još možemo ovako?”
Dario je ustao, lupio šakom o stol i izašao van. Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u mrak i pitala se gdje smo pogriješili.
Moja mama, Marija, pokušava biti most između nas. “Ivana, tvoj otac nije loš čovjek. Samo želi pomoći. Ali razumijem i Darija – muškarci su ponosni, pogotovo kad su bez posla.” Ali što vrijedi razumijevanje kad računi stižu svaki mjesec?
Najgore mi je zbog djece. Luka ima devet godina i sve češće pita zašto tata ne ide na posao kao drugi očevi. Mala Petra ima šest i već zna da ne može dobiti novu jaknu jer “tata još traži posao”. Srce mi se slama svaki put kad ih moram razočarati.
Prošlog mjeseca ostali smo bez struje na dva dana jer nismo platili račun na vrijeme. Sjedili smo za svijećama, pokušavajući napraviti igru od toga, ali Luka je plakao jer nije mogao napisati zadaću na računalu.
Jednog petka tata je opet došao s ponudom.
“Dario, imam veliki posao za jednu školu u Čakovcu. Treba mi pomoć. Ako želiš, možeš početi već u ponedjeljak. Plaća nije bajna, ali bit će redovna.”
Dario je šutio dugo, gledao kroz prozor kao da traži izlaz iz vlastite kože.
“Stjepane, cijenim što nudiš… ali ne mogu. Ne još,” rekao je napokon.
Tata je samo slegnuo ramenima i otišao bez riječi.
Te večeri sam pukla.
“Zar ti je tvoj ponos važniji od nas? Zar stvarno misliš da ćeš pronaći bolji posao? Prošla su tri proklete godine!”
Dario me pogledao kao da sam ga ošamarila.
“Ti misliš da sam ja nesposoban! Da ništa ne vrijedim!”
“Ne mislim to! Samo želim da prestanemo živjeti kao sirotinja!”
Plakala sam dugo te noći. On je sjedio u dnevnoj sobi do jutra.
Sljedećih dana jedva smo razgovarali. Djeca su osjećala napetost i postajala sve povučenija.
Jednog jutra Luka mi je tiho rekao: “Mama, hoće li tata opet biti sretan kad bude imao posao?”
Nisam znala što da odgovorim.
Prošli tjedan Dario je dobio poziv iz Njemačke – rođak mu nudi posao na baušteli. Plaća dobra, ali to znači da bi nas ostavio same tko zna koliko dugo. Kad mi je to rekao, osjetila sam kako mi se svijet ruši.
“Ivana, možda je to jedini način… Ovdje očito ne mogu ništa naći.”
“A što ćemo mi? Djeca? Tvoj otac? Moj otac? Zar stvarno moraš otići preko granice da bi nas prehranio?”
On je samo slegnuo ramenima.
Sinoć smo sjedili za stolom u tišini dok su djeca crtala u kutu sobe.
“Možda sam pogriješio što nisam prihvatio Stjepanovu ponudu,” rekao je tiho.
Gledala sam ga i nisam znala što reći. Možda smo oboje pogriješili – on zbog ponosa, ja zbog pritiska.
Ali jedno znam: ova situacija nas polako uništava.
Ponekad se pitam – koliko daleko treba ići zbog ponosa? I vrijedi li išta više od mira u vlastitoj obitelji?