Majka nije bila dovoljno dobra za moju porodicu – ali ja sam izabrao nju i platio cijenu

“Nikada nećeš biti sretan s njom, Damire! Ona nije za tebe!” Majčin glas parao je tišinu dnevne sobe, dok su joj ruke drhtale od bijesa i straha. Otac je šutio, gledao kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče. A ja sam stajao između njih i nje – između porodice koja me odgojila i žene koju sam volio više od svega na svijetu.

Sve je počelo prije četiri godine, kad sam upoznao Anu na fakultetu u Zagrebu. Bila je iz malog mjesta kod Vinkovaca, skromna, tiha, ali s osmijehom koji je mogao rastopiti i najtvrđe srce. Moji roditelji, pogotovo majka, imali su velike planove za mene – završiti Pravni fakultet, vratiti se u Sarajevo, oženiti “pravu djevojku” iz naše sredine. Ana nije bila ta djevojka. Nije imala “pravu” porodicu, nije imala novca, a najgore od svega – bila je Bosanka u očima moje majke Hrvatice.

Sjećam se prvog puta kad sam Anu doveo kući. Majka je pripremila ručak, ali atmosfera je bila ledena. “Ana, a čime se bavi tvoja mama?” pitala je majka s osmijehom koji nije dosezao do očiju. “Radi u trgovini, u Konzumu”, odgovorila je Ana tiho. Majka je kimnula glavom, ali sam vidio kako joj lice trzne. Otac je samo promrmljao nešto o tome kako su vremena teška.

Nakon tog ručka, majka me povukla u stranu. “Damire, možeš ti bolje. Zaslužuješ više. Ne želim da patiš cijeli život zbog pogrešnog izbora.” Nisam znao što da kažem. Volio sam Anu, ali osjećao sam krivnju što razočaram roditelje.

Godinu dana kasnije zaprosio sam Anu. Bio je to najljepši dan mog života – ona u jednostavnoj haljini, ja nervozan kao nikad prije. Rekla je “da” kroz suze radosnice. Kad sam to rekao roditeljima, majka je zaplakala. “Ako se oženiš njom, zaboravi na nas!” viknula je. Otac je šutio, ali sam vidio da mu nije svejedno.

Vjenčali smo se skromno, samo s nekoliko prijatelja i Aninom porodicom. Moji roditelji nisu došli. Prve mjesece braka proveo sam u nekoj vrsti limba – sretan s Anom, ali slomljen zbog gubitka porodice. Svaki put kad bi zazvonio telefon nadao sam se da će biti majka ili otac. Ali nije bilo poziva.

Ana je osjećala moju tugu. “Znam da ti nedostaju”, šaptala bi noću dok bih gledao u strop. “Ali ja ne želim biti razlog zbog kojeg si izgubio roditelje.” Grlio bih je i govorio da nije ona kriva, ali istina je bila da sam bio rastrgan između dvije ljubavi.

Problemi su se samo gomilali. Ana nije mogla naći posao u Zagrebu; radila je povremeno kao konobarica. Ja sam radio kao pripravnik u jednoj odvjetničkoj kancelariji za malu plaću. Novca nikad dovoljno, stanarina visoka, a pritisak svakodnevice sve veći.

Jedne večeri, nakon što smo platili zadnju ratu za stan i ostali s deset kuna do kraja mjeseca, Ana je sjela nasuprot mene za stolom. “Damire, možda bi bilo bolje da odeš kući… da pokušaš razgovarati s njima? Možda će te sada razumjeti.” Pogledao sam je i osjetio val ljutnje – ne prema njoj, nego prema svima koji su nas doveli u ovu situaciju.

Otišao sam kući nakon dvije godine šutnje. Majka me dočekala na vratima s pogledom punim tuge i ponosa. “Jesi li sretan?” pitala je bez pozdrava. “Jesam”, slagao sam. “Ali mi nedostajete.” Sjeli smo za stol kao nekad. Otac je šutio, majka je plakala.

“Ne mogu ti oprostiti što si izabrao nju umjesto nas”, rekla je tiho. “Ali si moj sin i uvijek ćeš biti.”

Vratio sam se Ani još slomljeniji nego prije. Počeo sam piti više nego što bih smio; posao mi je patio; Ana je postajala sve tiša i povučenija. Jedne noći me pogledala ravno u oči: “Ako me voliš, moraš prestati kriviti sebe zbog svega ovoga. Ja te volim takvog kakav jesi – ali ne mogu te gledati kako nestaješ pred mojim očima.” Te riječi su me probudile iz letargije.

Počeo sam raditi na sebi – tražio pomoć kod psihologa, razgovarao s Anom više nego ikad prije. Polako smo gradili svoj mali svijet iz temelja, bez podrške porodice, ali s puno ljubavi i razumijevanja.

Danas imamo sina – zove se Luka po mom djedu kojeg sam volio više od svega. Moji roditelji još uvijek nisu upoznali svog unuka. Ponekad sanjam da ih svi zajedno šetamo po Maksimiru; ponekad sanjam majčin osmijeh kakav pamtim iz djetinjstva.

Pitam se često: Jesam li pogriješio? Je li ljubav vrijedna cijene koju sam platio? Ili možda tek kad izgubimo sve što smo mislili da nam pripada shvatimo tko smo zapravo?

Možda će mi netko od vas reći: što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće biti svoj čovjek i ostati dio porodice koja ne prihvaća vaš izbor?