Majčina teška ljubav: Dvije kćeri, jedna trudna, druga s djetetom
“Ne mogu više ovako!” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala Lejlu i Anu kako se svađaju u kuhinji. Miris kave i svježe pečenih kiflica nije mogao prikriti gorčinu koja je visila u zraku. Lejla je držala ruku na trudničkom trbuhu, lice joj je bilo crveno od bijesa. Ana je ljuljala malog Davida na rukama, pokušavajući ga smiriti dok su joj suze klizile niz obraze.
“Mama, ona mi stalno prigovara! Kako da živimo svi zajedno kad me ne poštuje?” Lejla je podigla glas, a Ana je samo odmahnula glavom.
“Ti si ta koja stalno traži pažnju! Ja sam ovdje s djetetom, ti si tek trudna!”
Stajala sam između njih, osjećala se kao da mi srce puca na pola. Moj muž Emir je otišao prije pet godina. Ostala sam sama s njima, podizala ih najbolje što sam znala. Nikad nisam mislila da će doći dan kad ću morati birati između vlastitog mira i njihove sreće.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci kad se Lejla vratila kući iz Zagreba. Trudna, bez posla, bez podrške od oca djeteta. Ana je već živjela sa mnom otkako ju je muž ostavio zbog druge žene. David je imao samo godinu dana. Naša mala kuća u predgrađu Sarajeva postala je tijesna, prepuna neizgovorenih riječi i starih rana.
“Mama, ja više ne mogu! Ako ona ostane ovdje, ja idem!” Ana je viknula i zalupila vratima sobe.
Lejla je sjela za stol i počela plakati. “Zašto nas uvijek moraš uspoređivati? Nikad nisam bila dovoljno dobra kao Ana!”
Sjela sam pored nje, uzela joj ruku. “Lejla, nije to istina. Volim vas obje jednako. Ali ne mogu vas više gledati kako se uništavate.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u praznu ulicu, slušala tihe jecaje iz sobe. Sjećanja su mi navirala – kako sam ih nosila na rukama kad su bile male, kako su se smijale zajedno na moru u Makarskoj, kako su mi obećavale da će uvijek biti tu jedna za drugu.
Ali život nije bajka. Ljubav nije uvijek dovoljna.
Sljedećeg jutra okupila sam ih obje u kuhinji. “Djevojke, moramo razgovarati. Znam da vam je teško, ali i meni je. Ova kuća više nije dom ako se stalno svađamo. Morate pronaći svoj put. Morate otići.”
Lejla me gledala kao da sam joj upravo slomila srce. “Gdje ću ja? Nemam nikoga!”
Ana je šutjela, ali vidjela sam olakšanje u njenim očima.
“Pomoći ću vam koliko mogu. Lejla, imam prijateljicu u Mostaru koja traži podstanarku. Ana, tvoja bivša svekrva ti je nudila pomoć – možda je vrijeme da prihvatiš.”
Nastao je muk. David je počeo plakati, a Ana ga je nježno privukla sebi.
“Mama, zar nas stvarno izbacuješ?” Lejla je šapnula.
Osjetila sam težinu svake riječi koju sam izgovorila. “Ne izbacujem vas. Pomažem vam da odrastete. Da pronađete svoj mir. Ovdje ga više nema.”
Tjedni su prolazili u tišini i pripremama za odlazak. Lejla je spakirala nekoliko torbi i otišla u Mostar. Ana se preselila kod bivše svekrve u Zenicu. Kuća je postala prazna, tiha – ali mirna.
Ponekad sjedim sama za stolom i pitam se jesam li pogriješila. Jesam li mogla biti bolja majka? Jesam li trebala više trpjeti zbog njih?
Jedne večeri zazvonio mi je telefon. Bila je to Lejla.
“Mama… Hvala ti što si me natjerala da odem. Pronašla sam posao u kafiću, osjećam se bolje. I… mislim da ću biti dobra mama svojoj bebi.” Glas joj je bio mekši nego ikad prije.
Nekoliko dana kasnije javila se Ana: “Mama, David ima novu prijateljicu ovdje. I ja sam počela raditi pola radnog vremena. Možda ćemo opet biti obitelj jednog dana… ali sada nam treba malo prostora.”
Spustila sam slušalicu i zaplakala – ovaj put od olakšanja.
Koliko puta majka mora slomiti vlastito srce da bi spasila svoju djecu? Je li ljubav ponekad upravo to – pustiti ih da padnu kako bi naučile letjeti?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje trpjeti zbog mira ili pustiti djecu da pronađu svoj put?