Jedan soba, četiri generacije: Bitka za mir u vlastitom domu
“Bako, makni se, ne vidim televizor!” vikao je Dino, najstariji od mojih unuka, dok sam pokušavala pronaći svoje papuče ispod kreveta. Njegov mlađi brat, Tarik, već je plakao jer mu je Ena uzela igračku. A ja? Ja sam samo željela pet minuta tišine. Pet minuta da udahnem, da budem sama sa svojim mislima. Ali u ovoj sobi, gdje nas je već četvero, a još jedno dijete je na putu, tišina je luksuz koji odavno ne poznajem.
Nekad sam imala svoj dom u Travniku, kuću s dvorištem i cvijećem koje sam sama sadila. Nakon što mi je muž Mustafa preminuo, sin Adnan me nagovorio da dođem kod njih u Zagreb. “Bit će ti lakše, mama. Djeca će imati baku uz sebe, a ti nećeš biti sama.” Nisam ni slutila da će moj život postati borba za svaki pedalj prostora i zraka.
Prvi mjeseci bili su puni nade. Pomagala sam snahi Lejli oko djece, kuhala sam bosanski lonac i pričala im priče iz djetinjstva. Ali kako su djeca rasla, soba se smanjivala. Adnan i Lejla rade cijele dane, vraćaju se umorni i nervozni. Navečer svi želimo malo mira, ali nema ga. Svatko ima svoje potrebe, svoje frustracije.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Enu koja je imala temperaturu, Lejla je ušla u sobu s vrećicom lijekova i umornim pogledom.
“Bako, možeš li ti nju večeras paziti? Ja stvarno više ne mogu…”
Pogledala sam je i vidjela suze u njenim očima. Znam da joj nije lako. Znam da ni meni nije lako. Ali tko nas pita?
Dino je te noći opet zaspao ljut jer nije mogao gledati crtić do kraja. Tarik je plakao jer ga je Ena udarila igračkom. Ja sam sjedila na rubu kreveta i gledala kroz prozor u mrak. Sjetila sam se svoje stare sobe, ormara punog uspomena i mirisa lavande. Ovdje imam samo jedan kutak u ormaru i nekoliko fotografija koje skrivam pod jastukom.
S vremenom su počele svađe. Adnan bi vikao na djecu jer prave nered, Lejla bi plakala jer ne može sve stići, a ja bih šutjela i gutala knedle. Jednom sam pokušala reći Adnanu da nam treba veći stan.
“Mama, znaš kakve su cijene stanova! Jedva ovo plaćamo!”
Nisam više ništa rekla. Znam da nije lako. Ali nije lako ni meni.
Najgore su noći kad svi spavaju, a ja ležim budna i slušam kako Tarik škrguće zubima, Ena hrče, a Dino sanja pa se prevrće po krevetu. Osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Ponekad poželim samo nestati na nekoliko sati – otići na kavu s prijateljicama kao nekad ili prošetati do tržnice bez žurbe.
Jednog dana Lejla mi je rekla da je trudna.
“Bako… bit će nas još više.”
Nasmiješila sam se kroz suze. Znam da dijete donosi radost, ali što ćemo s prostorom? Gdje će spavati? Kako ćemo svi stati?
Svađe su postale svakodnevica. Dino viče na Tarika jer mu dira knjige za školu. Ena baca igračke po sobi jer nema gdje da se igra. Lejla i Adnan sve češće šute jedno pred drugim. Ja pokušavam biti most između njih, ali osjećam kako pucam iznutra.
Jedne večeri, nakon što su svi zaspali, sjela sam na pod kraj prozora i pustila suze da teku. Sjetila sam se svog Mustafe i pitala ga u sebi: “Što bi ti sada napravio? Kako da sačuvam ovu obitelj kad nas prostor guši?”
Sutradan sam pokušala razgovarati s Lejlom.
“Lejla, možda bismo mogli pronaći neki način… Možda da ja odem kod sestre u Osijek na neko vrijeme?”
Pogledala me iznenađeno.
“Bako, nemoj ni pomišljati! Djeca te vole, meni si potrebna… Samo… samo nam treba više prostora.”
Zagrlile smo se i plakale zajedno. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da nisam sama u svojoj boli.
Ali problemi nisu nestali. Svaki dan donosi novu borbu – za mjesto za stolom, za malo mira dok pišem pismo prijateljici iz Travnika ili za trenutak tišine dok molim Boga da nam pomogne.
Nedavno smo imali veliku svađu. Dino je razbio lampu jer ga je Tarik gurnuo dok je pisao zadaću. Adnan je vikao na sve nas. Ja sam prvi put povisila glas na djecu.
“Dosta! Ovo više nije dom! Ovo je bojno polje!”
Svi su utihnuli. Čak i Ena koja obično ne prestaje pričati.
Te noći nisam mogla spavati. Pitala sam se gdje smo pogriješili. Je li ovo cijena života u velikom gradu? Je li ovo sudbina svih nas koji smo morali napustiti svoje domove?
Danas sjedim kraj prozora i gledam kako pada kiša po krovovima Zagreba. Djeca se igraju na podu, Lejla kuha ručak, Adnan čita novine. Svi smo zajedno – ali svatko u svom svijetu tuge i frustracije.
Ponekad se pitam: Je li moguće sačuvati toplinu doma kad nas zidovi guše? Može li ljubav preživjeti kad nemaš ni svoj jastuk?
Što vi mislite – jesmo li mi još uvijek obitelj ili smo samo ljudi koji dijele isti krov?