Između Dva Svijeta: Suze Mog Očuhovog Proljeća

“Ne možeš me tamo poslati, Ivana! Nisam ja još za otpad!” Stjepanove riječi paraju mi srce dok stojim na blatnjavom dvorištu njegove stare kuće u selu kraj Gline. Kiša kaplje s krova, a kroz prozor vidim moju malu Leu kako sjedi u autu i crta srca po zamagljenom staklu.

“Tata, molim te, nije to otpad. Znaš da te volim, ali ne mogu više sama. Kuća ti prokišnjava, nemaš grijanja, a ja sam svaki vikend ovdje, a Lea…”

“Lea treba majku! A ja? Ja sam samo stari panj, je li?”

Zastajem. U grlu mi knedla. Otkad je mama umrla prije šest godina, Stjepan je ostao sam. Nije moj biološki otac, ali me odgojio kao svoju. Sjećam se kako me nosio na ramenima kroz snijeg kad bi autobus kasnio, kako je znao popraviti svaku moju lutku i kako je plakao kad sam otišla studirati u Zagreb.

Sad, dok gledam njegove ruke – ispucale, žuljevite, ali još uvijek snažne – pitam se jesam li izdajica. Jesam li loša kći jer želim da Lea ima djetinjstvo bez brige hoće li baka ili djed pasti niz stepenice ili ostati gladni?

“Tata, molim te…”

On sjeda na stolicu i pokriva lice dlanovima. “Ne mogu tamo. Znaš li ti kako je to? Da te svi zaborave? Da čekaš smrt među strancima?”

U tom trenutku, susjeda Mara proviruje kroz ogradu. “Ivana, sve je dobro? Čula sam galamu…”

“Sve je u redu, Mara. Samo razgovaramo.”

Mara mi šapne: “Znaš da ga ne možeš ostaviti ovdje sama. Prošle zime ga je našla onesviještenog u snijegu.”

Znam. Svi znaju. Selo broji još desetak duša, većinom staraca. Djeca su otišla u Njemačku ili Zagreb. Ovdje život polako nestaje.

Te večeri vozim Leu kući u Sisak. Ona pita: “Mama, zašto je deda tužan? Hoće li on umrijeti?”

Ne znam što da kažem. “Deda je samo malo usamljen, dušo.”

Noću ne spavam. Prevrćem se po krevetu i gledam u plafon. Sjećam se kako je mama uvijek govorila: “Djeca su ti korijen, roditelji su ti krošnja.” A što kad krošnja počne trunuti?

Sljedećih dana pokušavam razgovarati s bratom Davorom koji živi u Osijeku. “Ivana, znaš da ne mogu dolaziti svaki vikend. Imam posao, djeca… Možda stvarno trebaš razmisliti o domu.”

“Ali on to neće preživjeti, Davor! Sjećaš se kako je bio kad je mama umrla? Mjesecima nije pričao ni s kim!”

“A što predlažeš? Da ti izgoriš? Da Lea odraste uz stalnu brigu i stres?”

Nakon tog razgovora osjećam se još gore. Na poslu sam rastresena; šefica Jelena me poziva na razgovor.

“Ivana, primijetila sam da si zadnjih tjedana odsutna mislima. Ako trebaš slobodno ili pomoć…”

Suze mi naviru same od sebe. “Ne znam što da radim… Očuh mi je star i bolestan, a ja nemam snage više…”

Jelena me zagrli. “Nisi sama. Ali moraš misliti i na sebe i Leu. Nisi loša osoba ako tražiš pomoć.”

Vikend dolazi prebrzo. Vozim opet prema selu, srce mi lupa kao ludo. Stjepan sjedi pred kućom, gleda u daljinu.

“Tata… Donijela sam ti pitu od jabuka. I… razgovarala sam s doktoricom iz doma u Petrinji. Kaže da možeš doći na probni tjedan, samo da vidiš kako je…”

On šuti dugo, pa promrmlja: “A što ako mi se ne svidi? Hoćeš li me vratiti kući?”

“Naravno da hoću! Samo želim da budeš siguran i zdrav…”

Tada prvi put vidim strah u njegovim očima – strah od zaborava, od gubitka svega poznatog.

Tjedan dana kasnije vozimo ga u dom. Lea mu crta crteže i stavlja ih u džep.

U domu ga dočekuje teta Ruža: “Stjepane, dobro nam došao! Imamo šah i domaću juhu danas!”

On se nespretno smješka, ali vidim muze tugu u očima.

Prvih dana zove me svaku večer: “Ivana, dođi sutra… Ovdje svi samo pričaju o bolestima i smrti… Fali mi moj vrt… Fali mi tvoja pita…”

Lea pita: “Kad će deda kući?”

Ne znam odgovor.

Mjesec dana kasnije Stjepan izgleda bolje – dobio je malo na težini, ima društvo za šah, ali svaki put kad odlazim iz doma pogleda me kao dijete koje ostavljaju u vrtiću.

Jedne večeri sjedim s Leom na krevetu i ona kaže: “Mama, jesi li ti tužna jer si poslala dedu daleko?”

Suze mi klize niz lice dok joj šapućem: “Nekad moraš birati između dvije tuge… Samo se nadam da nisam pogriješila.”

Pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće biti dobra kći i dobra majka istovremeno ili su to ponekad putevi koji vode u suprotnim smjerovima?