Između Doma i Dužnosti: Moja Priča o Teškim Izborima
“Ne možeš to ozbiljno tražiti od mene, Damire!” viknula sam, držeći mobitel tako čvrsto da su mi zglobovi pobijelili. U stanu moje mame, gdje smo privremeno živjeli nakon što smo prodali naš mali podstanarski stan u Sarajevu, zrak je bio težak od neizgovorenih riječi. Damir je šutio s druge strane linije, a ja sam osjećala kako mi se suze slijevaju niz lice, iako sam ih pokušavala sakriti od mame koja je sjedila u kuhinji i pretvarala se da ne sluša.
“Molim te, Jasmina… Tata nema nikoga osim nas. Znaš da mu je dijagnosticiran rak. Ako mu sad ne pomognemo, tko će?” Njegov glas bio je tih, slomljen, ali odlučan. Znala sam da ga boli, ali mene je boljelo još više jer sam znala što znači odustati od sna o vlastitom domu.
Godinama sam sanjala o tome da napokon imamo svoje. Da više ne selimo iz stana u stan, da naša kćerka Lana ima svoju sobu, da mogu objesiti slike na zid bez straha da će nam gazda prigovoriti. Moja mama je prodala svoj vikendicu na Plitvicama kako bi nam dala novac za kaparu za stan u Zagrebu. “Ovo je za tvoju sigurnost, Jasmina. Da imaš nešto svoje, da ne ovisiš ni o kome,” govorila je dok mi je predavala omotnicu s novcem.
Ali sada, kad je sve bilo spremno, kad smo pronašli mali dvosobni stan u Dubravi i dogovorili sastanak kod javnog bilježnika, Damir je došao s viješću koja mi je srušila svijet. Njegov otac, Mustafa, iz Zenice, bio je teško bolestan. Liječnici su rekli da mu treba skupa terapija u inozemstvu. Damir je želio da sav novac koji imamo damo za liječenje njegovog oca.
“A što s nama? Što s Lanom? Što s mojom mamom koja je sve žrtvovala?” pitala sam ga kroz suze kad se vratio kući te večeri. Lana je spavala u dnevnoj sobi, a mi smo sjedili u kuhinji, svatko na svom kraju stola.
“Znam da nije fer… Ali tata nam je uvijek pomagao kad smo bili u problemima. Sjećaš se kad sam ostao bez posla? On nam je slao novac svaki mjesec. Ne mogu ga sad ostaviti na cjedilu.”
“Ali to nije isto! Ovo je naš život! Naša budućnost!”
Damir me gledao očima punim tuge i krivnje. “Jasmina, molim te… Ako mu ne pomognemo, nikad si neću oprostiti.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Lanu kako mirno diše i razmišljala o svemu što smo prošli. Sjetila sam se svog djetinjstva u malom stanu u Travniku, gdje smo mama i ja živjele same nakon što nas je otac ostavio. Sjetila sam se svih selidbi, svih neprospavanih noći zbog brige hoćemo li imati za režije. Obećala sam sebi da moja kćer to neće proći.
Ali isto tako sam znala što znači izgubiti roditelja. Znam koliko boli kad nemaš kome reći “hvala” ili “oprosti”.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Mama je šutjela, ali sam osjećala njezinu zabrinutost. Jednog jutra dok smo pile kavu, pogledala me ravno u oči: “Jasmina, ja sam dala taj novac za tebe i Lanu. Znaš što znači imati svoj krov nad glavom. Ali razumijem i Damira… Samo nemoj dopustiti da te ova odluka uništi.”
Damir je sve češće išao u Zenicu, vraćao se umoran i utučen. Lana me pitala zašto tata stalno plače kad misli da ga ne vidimo.
Jedne večeri došla sam do Damira dok je sjedio na balkonu i gledao u prazno.
“Što ako damo pola novca?” predložila sam tiho. “Možda možemo pronaći manji stan ili još malo pričekati…”
Damir me pogledao kao da mu se srce slama: “Jasmina, terapija košta više nego što imamo. Ako damo samo pola, ništa nećemo riješiti.”
Osjećala sam se kao da me netko cijepa iznutra. S jedne strane bila je moja mama i naše dijete, s druge Damirov otac i njegova bolest. Nisam znala što je ispravno.
Tih dana počeli su dolaziti i drugi problemi – Lana se razboljela od stresa, počela mokriti u krevet; mama je dobila povišen tlak; Damir i ja smo se udaljili kao nikad prije.
Jedne noći sanjala sam svog pokojnog oca. Stajao je na pragu našeg starog stana i rekao: “Dom nije samo zidovi, Jasmina. Dom su ljudi koje voliš.” Probudio me jecaj iz grla koji nisam mogla zaustaviti.
Sljedeće jutro donijela sam odluku. Pozvala sam mamu i Damira za stol.
“Dajem novac Mustafi za liječenje,” rekla sam tiho. “Znam da će biti teško, ali ne mogu živjeti s mišlju da nismo pokušali pomoći kad smo mogli. Ako izgubimo priliku za stan – preživjet ćemo nekako. Ali ako izgubimo čovjeka kojeg volimo… to se ne može nadoknaditi.”
Mama je plakala tiho, ali me zagrlila: “Ti si moje dijete i uvijek ću biti uz tebe.” Damir mi je prvi put nakon dugo vremena poljubio ruku i rekao: “Nikad ti ovo neću zaboraviti.”
Novac smo poslali Mustafi isti dan. Terapija mu nije donijela čudo – ali dobio je još nekoliko mjeseci života koje smo proveli zajedno kao obitelj.
Stan nismo kupili. Još uvijek živimo kod mame, ali atmosfera se promijenila – više cijenimo jedni druge i male trenutke sreće.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila – jesmo li trebali misliti više na sebe? Ili smo ipak napravili ono što čini obitelj obitelji?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li dom mjesto ili ljudi koje volite?