“Izbaci ih iz kuće, Nora!”: Priča o obitelji, granicama i boli

“Nora! Jesi li još uvijek u krevetu? Deset je sati!”

Otvorila sam oči, srce mi je preskočilo. Znači, nešto nije u redu. Mama zna da mi je danas slobodan dan, da sam sinoć radila do kasno. “Mama, što se događa?”

“Ništa posebno, samo… Tata i ja smo odlučili da bi nam bilo zgodnije živjeti u gradu. Zrak na selu više nije što je bio, a i zdravlje nam nije kao prije.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Mama, pa moj stan je jednosoban. Gdje ćete vi?”

“Pa, Nora, ti si mlada, možeš ti iznajmiti nešto manje ili kod prijateljice. Nama bi tvoj stan bio taman.”

Nisam znala što reći. Sjedila sam na rubu kreveta, gledala kroz prozor na sivilo zagrebačkog jutra i osjećala kako mi se svijet ruši. Moj mali stan na Trešnjevci bio je sve što sam imala – moj mir, moj prostor, moj život.

Tata je preuzeo slušalicu. “Nora, znaš da nam je teško gore na selu. Autobusi voze jednom dnevno, doktor je daleko… A ti si uvijek govorila da želiš biti samostalna. Sad imaš priliku.”

Sjetila sam se djetinjstva u malom mjestu kraj Bjelovara. Mama i tata su uvijek radili – ona u školi, on u pilani. Nikad nisu imali puno, ali su mi dali sve što su mogli. I sad, kad sam napokon stala na svoje noge, traže od mene da im dam ono što sam mukom stekla.

“Ne mogu sad razgovarati,” promrmljala sam i spustila slušalicu.

Satima sam sjedila u tišini. U glavi su mi odzvanjale mamine riječi: “Nama bi tvoj stan bio taman.” Osjećala sam se kao izdajica ako ih odbijem, ali i kao žrtva ako pristanem.

Popodne sam otišla kod prijateljice Ivane na kavu. “Zamisli,” rekla sam joj držeći šalicu kao da mi život ovisi o njoj, “moji bi da im dam stan. Da se ja iselim.”

Ivana je odmah reagirala: “Nora, pa to nije normalno! Ti si odrasla žena, imaš pravo na svoj život!”

Ali ja sam znala da stvari nisu tako jednostavne. U našim krajevima roditelji su uvijek na prvom mjestu. Uvijek se očekuje da djeca žrtvuju sebe za njih.

Te večeri nazvala me sestra Ana iz Osijeka. “Čula sam za mamu i tatu,” rekla je tiho. “Znaš da ne mogu ja – s troje djece u dvosobnom stanu…”

“Znam,” odgovorila sam. “Ali ni ja ne mogu. Ne želim.”

Ana je šutjela nekoliko trenutaka. “Možda im treba samo malo vremena u gradu? Možda će im dosaditi?”

“Možda,” rekla sam, ali nisam vjerovala.

Sljedećih dana roditelji su me zvali svaki dan. Mama je nabrajala sve svoje zdravstvene probleme, tata je pričao o starim susjedima koji su već otišli djeci u Zagreb ili Rijeku.

Jedne večeri došli su nenajavljeno pred moj stan s dva kofera.

“Evo nas,” rekla je mama s osmijehom koji me bolio više od bilo kakve svađe.

Stajali su u hodniku, umorni i izgubljeni. Nisam imala srca reći im da odu. Pripremila sam im krevet na kauču.

Tjedni su prolazili. Moj život se pretvorio u čekanje – čekanje da odu, čekanje da se nešto promijeni. Mama je stalno kuhala i prigovarala zbog prašine na policama. Tata je gledao televiziju do kasno u noć.

Jednog jutra nisam mogla više izdržati.

“Mama, tata… Moramo razgovarati.”

Sjeli smo za stol. Ruke su mi drhtale.

“Ne mogu više ovako,” rekla sam kroz suze. “Ovo nije moj život. Ovo nije vaš dom.”

Mama je šutjela, gledala u šalicu čaja. Tata je uzdahnuo.

“Nora,” rekao je tiho, “mi smo mislili da ti pomažemo. Da ti ne budeš sama.”

“Ali ja želim biti sama!” povikala sam, glas mi je pukao.

Nastala je tišina koju nisam znala prekinuti.

Te večeri mama mi je ostavila poruku na stolu: “Odlazimo sutra. Oprosti ako smo pogriješili.”

Gledala sam kroz prozor dok su odlazili s koferima niz ulicu. Osjećala sam olakšanje i krivnju istovremeno.

Dani su prolazili, ali osjećaj praznine nije nestajao. Pitala sam se jesam li loša kćer? Jesam li sebična? Ili napokon odrasla?

Ponekad se pitam – gdje prestaje dužnost prema roditeljima, a počinje pravo na vlastiti život? Ima li netko odgovor?