Ispod istog krova: Ljeto kad sam izgubila kćerku
“Gdje si bila cijelo ovo vrijeme, Sara?” viknula sam čim je zakoračila u stan, prljava, s poderanim trapericama i mirisom dima u kosi. Ruke su joj drhtale dok je stavljala ruksak na pod. “Mama, rekla sam ti, bila sam na wellness povlačenju. Sve je bilo u redu.”
Nisam joj vjerovala. Znam svoju kćerku bolje nego što ona misli. Otkad je upisala fakultet u Zagrebu, udaljile smo se. Svaka poruka bila je sve kraća, svaki poziv sve rjeđi. Ove godine, kad mi je rekla da ide na ljetni retreat negdje u Gorskom kotaru, osjetila sam olakšanje – barem neće biti u gradu, barem neće biti s onim društvom koje nikad nisam voljela.
Ali sada, gledajući je pred sobom, nisam mogla ignorirati istinu. Nije izgledala kao netko tko se vratio s wellnessa. Izgledala je kao netko tko je preživio rat.
“Sara, ne laži me. Gdje si stvarno bila?”
Okrenula se od mene, gledajući kroz prozor prema sivom dvorištu. “Mama, molim te… Ne mogu sad o tome. Umorna sam.”
“Ne možeš? Nakon što si nestala dva mjeseca? Nakon što sam zvala policiju jer ti se mobitel gasio danima? Nakon što si mi slala poruke s nepoznatih brojeva?”
Sara je sjela za stol i spustila glavu među ruke. “Nisam imala izbora. Morala sam otići.”
Sjedila sam nasuprot nje, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Zašto? Što se dogodilo? Jesi li u nevolji? Jesi li trudna? Jesi li… uzela nešto?”
Sara se nasmijala kroz suze. “Ne, mama. Nisam trudna. Nisam narkomanka. Samo… nisam znala više tko sam.”
Tišina između nas bila je teža od svega što sam ikad doživjela. Sjetila sam se kako je prije nekoliko godina bila vesela djevojčica koja mi je crtala srca po bilježnicama i grlila me svako jutro prije škole.
“Gdje si spavala? Gdje si jela? Kako si preživjela?”
Sara je duboko udahnula. “Kupila sam staru drvenu baraku kod Delnica za 200 eura na sajmu. Sjećam se da si me pitala odakle mi novac… Prodala sam bicikl i nekoliko knjiga. Živjela sam tamo cijelo ljeto. Bez struje, bez vode. Skupljala sam kišnicu, pekla kruh na vatri, čitala stare dnevnike koje sam našla u baraci…”
Nisam mogla vjerovati što čujem. “Zašto, dijete moje? Zašto bi to sebi napravila?”
Sara je podigla pogled prema meni, oči joj crvene od suza i neprospavanih noći. “Jer više nisam mogla disati ovdje, mama. Sve me gušilo – fakultet, očekivanja, tvoje brige, tate koji stalno viče da ništa ne znam… Htjela sam nestati na neko vrijeme i vidjeti hoću li mi nedostajati sama sebi.”
Sjetila sam se svih naših svađa zadnjih godina – oko ocjena, oko izlazaka, oko njezine kratke kose i piercinga u nosu. Sjetila sam se kako sam joj govorila da mora biti bolja od mene jer ja nisam imala priliku studirati.
“Jesi li gladovala? Jesi li bila sama cijelo vrijeme?”
Sara je slegnula ramenima. “Ponekad bi došao neki stari lovac iz sela donijeti mi kruh ili mlijeko. Nekad bih išla do trgovine pješice sat vremena kroz šumu. Ali većinu vremena bila sam sama sa sobom i svojim mislima. I znaš što? Prvi put u životu nisam osjećala krivnju što nisam ono što vi želite da budem.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. “Znaš li koliko si me povrijedila? Koliko sam noći provela budna misleći da te više nikad neću vidjeti? Da ćeš završiti kao ona djevojka iz susjedstva koju su našli mrtvu u rijeci?”
Sara je ustala i zagrlila me prvi put nakon dugo vremena. “Znam, mama. I žao mi je. Ali morala sam to napraviti za sebe. Ako ne mogu biti dobro sama sa sobom, kako ću ikad biti dobro s vama?”
Tog trenutka shvatila sam da više nije dijete koje mogu zaštititi od svega lošeg na ovom svijetu. Da ima svoje bitke koje mora voditi sama.
Kasnije te večeri sjedile smo zajedno na balkonu, šutjele i gledale svjetla grada u daljini. Tata je došao kući kasno i samo kratko pogledao Saru prije nego što je otišao u sobu bez riječi.
“Hoćeš li opet otići?” pitala sam tiho.
Sara je uzdahnula. “Ne znam, mama. Ali sad barem znaš gdje idem kad nestanem. I znaš zašto moram ponekad biti sama.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svim roditeljima koji misle da znaju što je najbolje za svoju djecu, a zapravo ih ne poznaju ni pola onoliko koliko misle.
Možda smo svi mi samo izgubljeni pod istim krovom, svatko sa svojim strahovima i snovima koje ne znamo izgovoriti naglas.
Pitam se: Koliko stvarno poznajemo one koje najviše volimo? I koliko smo spremni pustiti ih da pronađu svoj put, čak i ako nas to boli?