Baka, oprosti što sam te zaboravila
“Ivana, zašto baka sjedi sama pred dućanom?” začula sam glas susjede Mire dok sam izlazila iz Konzuma s vrećicama u rukama. Pogledala sam prema klupi i srce mi je stalo – baka Mara, moja baka, sjedila je pogrbljena, gledajući u prazno. “Rekla je da nije jela tri dana, pa sam joj dala bombone,” nastavila je Mira tiše, kao da me ne želi dodatno povrijediti. Osjetila sam kako mi se obrazi žare od srama i bijesa – na sebe, na brata, na cijeli svijet.
“Bako, zašto mi nisi rekla?” pitala sam je dok sam joj pružala ruku. Pogledala me onim svojim blagim očima, ali u njima je bila neka daljina koju nisam znala premostiti. “Nisam htjela smetati, dijete moje. Znam da si zauzeta.”
Sve je počelo prije mjesec dana kad me brat Dario nazvao: “Ivana, znaš da mi je posao u Njemačkoj krenuo, ali ne mogu više brinuti o baki. Možeš li ti preuzeti na neko vrijeme?” Nisam imala srca reći ne, iako sam znala da će mi to slomiti raspored – posao u školi, dvoje djece, muž koji radi u smjenama. “Dobro, dovedi je,” rekla sam i već tada osjetila knedlu u grlu.
Prvih nekoliko dana sve je bilo u redu. Baka je pričala priče mojoj Lani i Filipu, smijali smo se zajedno uz večeru. Ali onda su počeli problemi – baka bi zaboravila gdje je ostavila naočale, ponekad bi noću lutala po stanu tražeći svoju staru kuću u Bosanskoj Gradišci. Djeca su se bojala kad bi je zatekli kako razgovara sama sa sobom.
Jedne večeri muž Marko me upitao: “Koliko dugo misliš da ovo možeš izdržati? Nisi više svoja.” Pogledala sam ga umorno: “To je moja baka. Ne mogu je samo tako ostaviti.”
Ali pritisak je rastao. U školi su mi zamjerali što kasnim na sastanke. Lana je plakala jer nisam stigla na njezinu priredbu. Filip se povukao u sebe. A baka… baka je sve više tonula u svoj svijet.
Jednog dana došla sam kući i zatekla baku kako sjedi pred vratima, bosa. “Gdje su ti papuče?” pitala sam panično. “Otišle su kući prije mene,” odgovorila je tiho. Tada sam prvi put pomislila da možda više ne mogu sama.
Nazvala sam Darija: “Ne mogu više ovako! Moraš doći pomoći.” On je uzdahnuo: “Ivana, znaš da radim po cijele dane… Možda da razmislimo o domu za starije?” Ta riječ – dom – zarezala me kao nož. Sjetila sam se kako nam je baka uvijek govorila: “Samo da ne završim u domu, djeco moja…”
Te noći nisam spavala. Sjedila sam uz baku dok je tiho disala i razmišljala o svemu što nam je dala – kako nas je čuvala dok su roditelji radili u Njemačkoj, kako nam je kuhala najbolju sarmu na svijetu, kako nas je tješila kad bi se posvađali.
Sljedeće jutro otišla sam kod susjede Mire po savjet. “Ivana, znam da ti je teško. Ali moraš misliti i na sebe i svoju djecu. Nisi ti kriva što stari ljudi postanu kao djeca. Možda bi joj bilo lakše među svojim vršnjacima?”
Vratila sam se kući s još većom težinom na srcu. Djeca su gledala crtiće, Marko je šutio za stolom. Baka je spavala na kauču, držeći moju staru plišanu igračku iz djetinjstva.
Nekoliko dana kasnije došao je Dario iz Njemačke. Sjeli smo svi zajedno za stol – prvi put nakon dugo vremena. “Bako,” rekao je tiho, “razmišljali smo… Možda bi ti bilo ljepše u domu? Tamo imaš društvo, brinu o tebi…” Baka ga je pogledala zbunjeno: “A vi? Hoćete li me zaboraviti?”
Nisam mogla izdržati – suze su mi potekle niz lice. “Nikad te nećemo zaboraviti! Ali bojim se da te ovako gubimo još brže…”
Odluka nije bila laka. Obišli smo nekoliko domova u Zagrebu i okolici. U jednom od njih baka se nasmiješila kad je vidjela druge žene kako pletu i pričaju viceve. “Možda ovdje nije tako loše,” šapnula mi je.
Prvi tjedni bili su teški za sve nas. Djeca su pitala kad će baka opet doći kući. Ja sam osjećala prazninu svaki put kad bih prošla pokraj njezine prazne sobe. Ali s vremenom smo shvatili da joj tamo ipak nije loše – ima društvo, redovite obroke, netko pazi na nju.
Ipak, osjećaj krivnje nije nestao. Svaki put kad bih odlazila iz doma, baka bi me pogledala onim blagim očima i šapnula: “Samo nemojte zaboraviti doći opet.” I svaki put bih obećala da hoću.
Ponekad se pitam – jesmo li mogli drugačije? Je li ovo izdaja ili ljubav? Koliko vrijedi žrtva za obitelj kad te vlastiti život vuče na sve strane?
A vi, jeste li ikada morali birati između svojih najmilijih i vlastite sreće? Kako ste znali što je ispravno?