Zvono na vratima: Majčina suza i tajne koje razaraju obitelj
Zvono na vratima odjeknulo je kroz cijeli stan, baš kad je vjetar zalupio prozorom i ugasio svijeću na stolu. “Tko sad dolazi po ovom nevremenu?” promrmljala sam sebi u bradu, brišući ruke o pregaču. Otvorila sam vrata i ugledala Maru, Ivanovu majku, kako stoji na pragu, mokra do kože, lice joj izobličeno od suza.
“Ana… molim te… mogu li ući?” glas joj je drhtao, a ruke su joj se tresle dok je stezala staru torbu.
“Naravno, uđi! Što se dogodilo?” povukla sam je unutra i odmah joj donijela ručnik. Sjela je za kuhinjski stol, a ja sam joj natočila čaj. Pogledala me očima punim straha i srama.
“Sve je nestalo… sve…” šapnula je. “On… ona… sve su mi uzeli.”
Nisam odmah shvatila o čemu govori. “Tko? Što su ti uzeli?”
Mara je briznula u još jači plač. “Tvoja sestra… ona nije tvoja prijateljica. Ona je Ivanova ljubavnica. I sad su zajedno ispraznili sve račune. Kuća je pod hipotekom. Ja nemam gdje…”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. “Ne… to nije moguće. Ivan? S Anitom?”
Mara je samo klimnula glavom. “Vidjela sam ih. Sve sam vidjela. I kad sam ga suočila, rekao je da mu je dosta svega. Da želi novi život. I otišao je s njom.”
Sjedila sam nasuprot nje, ukočena, srce mi je tuklo kao ludo. Godinama smo Ivan i ja pokušavali dobiti dijete. Prošli smo kroz bolnice, pretrage, suze i nade. Uvijek mi je govorio da smo zajedno u svemu, da ćemo uspjeti. A sada… sada je sve nestalo u jednoj oluji.
Mara je nastavila: “Ana, nemam nikoga osim tebe. Sve što sam imala dala sam vama. Sad nemam ni kuće ni novca. On je sve prepisao na nju prije mjesec dana. Ja to nisam znala… vjerovala sam mu kao sinu.”
U meni se miješala tuga i bijes. Kako je mogao? Kako su mogli? Anita mi je bila najbolja prijateljica još iz srednje škole. Bila mi je kuma na vjenčanju! Sjećam se kako smo zajedno plakale kad sam izgubila prvu trudnoću, kako me tješila kad sam mislila da nikad neću postati majka.
“Moram ga nazvati,” rekla sam drhtavim glasom.
Mara me uhvatila za ruku: “Nemoj sad, molim te. Neće ti se javiti. Pokušavala sam cijeli dan. Ostavio mi je samo poruku da ne tražim više ništa od njega.”
Sjedile smo tako dugo u tišini, dok su vani munje parale nebo iznad Zagreba. U glavi su mi se rojile slike: Ivan kako me grli nakon još jednog negativnog testa, Anita kako mi donosi kolače za rođendan, Mara koja nam pomaže oko svega jer smo stalno bili u minusu.
Sljedećih dana život nam se pretvorio u noćnu moru. Ljudi iz banke dolazili su po papire za kuću. Susjedi su šaptali iza leđa, a ja nisam imala snage ni izaći do dućana. Mara je spavala na kauču u dnevnoj sobi, svaku noć jecajući u jastuk.
Jednog jutra zazvonio je mobitel. Bio je to Ivanov brat, Dario.
“Ana, čuo sam što se dogodilo… Znaš da nisam imao pojma za ovo. Ako trebaš pomoć…”
Prekinula sam ga: “Dario, hvala ti, ali ne znam ni sama što mi treba. Samo želim znati zašto? Kako je mogao sve ovo napraviti? Kako možeš izdati vlastitu majku i ženu?”
Dario je šutio nekoliko sekundi pa rekao: “Znaš kakav je bio otkad mu je otac umro… Nikad nije znao nositi se s problemima. Možda mu je sve postalo previše… ali to nije opravdanje. Ako trebaš bilo što, tu sam.”
Nakon tog razgovora odlučila sam otići kod psihologinje u Dom zdravlja na Trešnjevci. Prvi put u životu priznala sam sebi da ne mogu sama nositi ovaj teret.
“Ana,” rekla mi je psihologinja Jasna nakon što sam joj ispričala sve, “ovo što proživljavate nije vaša krivnja. Imate pravo biti ljuti i povrijeđeni. Ali morate pronaći način da nastavite dalje – zbog sebe i zbog Mare.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam navečer sjedila uz prozor i gledala kišu kako pada po praznom dvorištu.
Mjeseci su prolazili sporo i bolno. Mara i ja smo prodale što smo mogle od stvari iz stana da platimo dugove i preselile se u manji stan na periferiji Sesveta. Svaki dan bio je borba – s bankama, s papirima, s vlastitim mislima.
Jednog dana stiglo mi je pismo od Ivana – bez adrese, bez potpisa.
“Ana,
Znam da nema opravdanja za ono što sam napravio tebi i mami. Nisam mogao više živjeti u laži ni pod pritiskom neplodnosti i dugova koje sam skrivao od vas obiju. Znam da ti ništa ne znači moja isprika, ali želim da znaš da mi je žao. Nadam se da ćeš jednog dana pronaći mir koji ja nisam mogao sebi dati.
Ivan”
Pismo sam zgužvala i bacila u ladicu gdje držim stare slike s vjenčanja – slike na kojima se smijemo svi zajedno, još uvijek puni nade.
Danas radim dva posla – čistačica sam u školi i povremeno pomažem starijim susjedima oko nabavke namirnica. Mara plete džempere koje prodajemo na placu subotom ujutro.
Nekad me uhvati tuga kad vidim majke s djecom ili kad prođem kraj crkve gdje smo se vjenčali Ivan i ja. Ali onda pogledam Maru – ženu koja je izgubila sve, ali još uvijek ima snage ustati svako jutro i nasmijati me šaljivom pričom iz mladosti.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti izdaju koja ti uništi život? Može li se iz pepela srušene obitelji izgraditi nešto novo? Što biste vi učinili na mom mjestu?