Zovu me svaki dan da pitaju za zdravlje, ali osjećam prazninu: Je li im stalo do mene ili samo do nasljedstva?

“Mama, jesi li popila lijekove jutros?” glas Elin zvoni kroz slušalicu, ali zvuči kao da čita s papira. “Jesam, Ela. Sve je u redu,” odgovaram tiho, gledajući kroz prozor na kišni dan u Sarajevu. Ulica je pusta, a ja brojim kapi koje klize niz staklo. Zatvorim oči i pokušavam se sjetiti kad su zadnji put došli svi troje – Ivan, Dario i Ela – da sjednu sa mnom za stol, da se smiju kao nekad.

Ali sada, njihovi pozivi su kratki, uvijek isti. “Mama, kako si? Treba li ti šta?” I uvijek završavaju s: “Dobro, moram ići, zvat ću te sutra.” Zatvorim mobitel i osjećam kako mi srce tone. Sjećam se dana kad me muž ostavio. Ivan je tada imao deset godina, Dario sedam, Ela tek četiri. “Ne mogu više ovako, Ljiljana,” rekao je tada moj muž Marko, spakovao kofere i otišao. Ostala sam sama s troje djece i kreditom za stan.

Nisam imala luksuz da tugujem. Radila sam kao medicinska sestra u bolnici na Koševu, smjene po dvanaest sati. Dolazila bih kući iscrpljena, ali uvijek sam im kuhala topli ručak. Ivan je bio tih, povučen dječak. Dario je stalno pravio probleme u školi, a Ela je bila moja mala sjenka – uvijek uz mene, uvijek s pitanjima.

Godine su prolazile. Djeca su odrasla, otišla na fakultete. Ivan je završio ekonomiju u Zagrebu, Dario je postao inženjer u Mostaru, Ela je upisala psihologiju u Sarajevu. Bila sam ponosna, ali i tužna – kuća je postala prevelika i pretiha.

Prije pet godina sam otišla u penziju. Prvo sam uživala – čitala knjige, šetala Vilsonovim šetalištem, pila kafu s prijateljicama iz bolnice. Ali prijateljice su počele umirati ili se seliti kod djece u Njemačku. Ostala sam sama.

Djeca su mi obećala da će dolaziti češće. “Mama, sad ćemo imati više vremena za tebe!” govorili su. Ali život ih je odnio svojim putem. Ivan ima dvoje djece i ženu koja me nikad nije voljela. Dario se razveo prošle godine i sada živi sam; rijetko se javlja osim kad mu treba novac. Ela radi u nevladinoj organizaciji i stalno putuje po BiH.

Prošle zime sam pala na ledu ispred zgrade i slomila kuk. Ležala sam satima dok me komšinica nije pronašla. Djeca su došla – ali samo na dan-dva. Ivan je odmah pitao: “Mama, jesi li napravila testament? Znaš da bi trebala… zbog nas.” Pogledala sam ga i osjetila hladnoću u stomaku.

Od tada me zovu svaki dan. Ponekad Dario: “Jesi li platila račune? Treba li ti neko da ti pomogne oko papira?” Ela šalje poruke: “Mama, jesi li dobro? Jesi li jela?” Ali kad ih pitam hoće li doći za moj rođendan, uvijek isti odgovor: “Ne znam još, imam puno posla.” Prošle godine sam slavila sama – napravila sam sebi tortu od jabuka i nazdravila s televizorom.

Jednog dana odlučila sam ih iznenaditi – otišla sam kod Ivana u Zagreb bez najave. Njegova žena me dočekala na vratima s lažnim osmijehom: “Joj Ljiljana, baš ste nas iznenadili… Ivan je na poslu.” Unuci su bili za računarom, nisu ni podigli pogled kad sam ušla. Sjela sam u dnevnu sobu i čekala Ivana satima. Kad je napokon došao, bio je nervozan: “Mama, znaš da moraš najaviti dolazak…” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.

Vratila sam se kući slomljena. Od tada više ne idem nikome bez poziva.

Dario mi se javlja samo kad mu treba novac za alimentaciju ili kad mu auto stane na putu za Sarajevo. Nikad ne pita kako sam stvarno. Ela mi šalje slike s putovanja – Mostar, Tuzla, Bihać – ali nikad nema vremena da sjedne sa mnom na kafu.

Ponekad sanjam Marka kako sjedi za stolom i smije se s djecom. Probudim se i shvatim da sam sama. U frižideru imam samo jogurt i malo sira. Ponekad ne jedem cijeli dan jer mi se ne da kuhati za jednu osobu.

Jednog dana zazvonio je telefon – Ela: “Mama, znaš da te volimo… ali znaš i da bi bilo dobro da napišeš testament dok si još pri zdravoj pameti.” Nisam ništa rekla. Samo sam spustila slušalicu.

Sada sjedim ovdje, gledam kroz prozor i pitam se: jesam li pogriješila što sam sve dala za njih? Jesam li ih razmazila ili ih nisam naučila što znači prava ljubav? Možda im nisam pokazala koliko mi znače dok su bili mali jer sam bila previše umorna od života.

Ali jedno znam – ne želim biti samo broj na papiru ili ime u testamentu. Želim biti njihova majka dok još dišem.

Možda će jednog dana shvatiti što znači usamljenost kad ostare sami među zidovima punim uspomena.

Pitam vas: Je li ovo sudbina svih nas koji starimo sami? Ili još ima nade da nas djeca vide srcem, a ne kroz vrijednost naše imovine?