Zidovi među nama: Priča o Dini, meni i onome što nismo smjeli biti
“Jesi li ti normalna, Lejla? Znaš li ti tko je on?” – majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok su se kroz prozor čuli zvukovi s igrališta. Djeca su se smijala, a meni je srce tonulo. Gledala sam u stol, prstima prelazila po izblijedjelom stolnjaku, pokušavajući pronaći riječi koje bi mogle objasniti ono što ni sama nisam razumjela.
Dino je bio iz susjedne zgrade, onaj tihi dečko kojeg su svi gledali s podozrenjem. Njegov otac, Senad, bio je poznat po tome što je prije rata došao iz Bosne i nikad se nije uklopio. Moja obitelj, stara zagrebačka loza, uvijek je pazila s kim se družiš. “Nije to za tebe, Lejla. Mi nismo isti svijet,” govorila bi baka dok bi zalijevala cvijeće na balkonu, gledajući ispod oka prema Dinovoj mami koja je vješala veš.
Ali Dino… On je bio sve ono što sam željela. Smiren, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Sjećam se kad mi je bicikl pukao pred trgovinom, a on je bez riječi popravio lanac i nasmijao me pričom o tome kako je kao klinac sanjao da bude mehaničar. Tada sam prvi put osjetila da me netko vidi onakvom kakva jesam, bez očekivanja i maski.
No, kvart ima svoje oči i uši. Prvi put kad smo sjeli zajedno na klupu ispred zgrade, osjetila sam poglede. Starija susjeda Mara šaptala je nešto Ruži dok su hranile golubove. Čula sam svoje ime i Dinovo u istoj rečenici, izgovoreno s gađenjem. “Nije ona za njega. Neka traži svoju sortu,” promrmljala je Mara dovoljno glasno da čujem.
Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam stisnula Dinovu ruku jače. “Navikni se,” šapnuo mi je. “Oni uvijek traže razlog da nekoga isključe.”
Ali nisam mogla naviknuti. Svaki dan bio je nova borba – pogledi u liftu, šutnja na stubištu, komentari kad misle da ne čujem. Moja sestra Iva prestala je pričati sa mnom jer joj je bilo neugodno pred prijateljicama iz škole. Tata je šutio, ali sam vidjela razočaranje u njegovim očima svaki put kad bih spomenula Dinovo ime.
Jedne večeri, dok smo Dino i ja sjedili na krovu naše zgrade i gledali svjetla grada, rekao mi je: “Znaš li ti što znači biti uvijek tuđin? Moj otac nikad nije prestao biti Bosanac ovdje, a ja nikad nisam postao Zagrepčanin. I sad si ti jedina koja me vidi kao čovjeka.”
Osjetila sam suze kako mi peku oči. “Ja te volim, Dino. Nije me briga što drugi misle.”
Ali lagala sam samu sebe. Brinulo me. Kad smo odlučili zajedno iznajmiti mali stan u kvartu, počele su prave nevolje. Prvo su nam anonimno razbili poštanski sandučić. Onda su nestale cipele ispred vrata. Jednom nam je netko na vratima kredom napisao: “Vratite se odakle ste došli.” Dino je šutio, ali ja sam pucala iznutra.
“Zašto nas toliko mrze?” pitala sam ga jedne noći kad nisam mogla zaspati.
“Zato što ne razumiju,” odgovorio je tiho.
Moja majka nije odustajala. Dolazila bi svaki tjedan s kolačima i pasivnom agresijom: “Jesi li sigurna da ti ovo treba? Znaš da ćeš izgubiti sve – prijatelje, obitelj…”
Jednog dana došla je s ozbiljnim izrazom lica i rekla: “Lejla, moram ti nešto reći o Dinovoj obitelji.” Sjela sam nasuprot nje, osjećajući kako mi srce lupa kao ludo.
“Njegov otac… On nije samo došao iz Bosne. Prije rata su bili upleteni u neke poslove… Ne želim da se miješaš u to.”
Osjetila sam hladan znoj na leđima. “Kakve poslove?”
“Ne pitaj! Samo znaj da nije dobro za tebe.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Dina dok spava i pitala se koliko toga ne znam o njemu i njegovoj obitelji. Sutradan sam ga suočila s tim.
“Dino, ima li nešto što mi nisi rekao? O tvom ocu?”
Pogledao me dugo i teško uzdahnuo. “Moj otac je prije rata bio sitni švercer. Nije bio svetac, ali nije ni kriminalac kakvim ga žele prikazati. Sve što imamo stekli smo pošteno nakon rata. Ali ovdje ljudi pamte samo ono loše.”
Osjetila sam olakšanje, ali i tugu zbog svega što su morali proći.
Dani su prolazili, a pritisak nije jenjavao. Jednog jutra pronašla sam poruku na vratima: “Ili on ili mi.” Bila je to kap koja je prelila čašu.
Te večeri sjela sam s roditeljima za stol. Tata je šutio, majka plakala.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam drhtavim glasom. “Volim ga i neću ga ostaviti zbog vaših strahova i predrasuda susjeda! Ako moram birati između vas i njega… biram njega!”
Majka se slomila u suzama, tata ustao i otišao bez riječi.
Preselili smo se iz kvarta nekoliko tjedana kasnije. Novi stan bio je manji, ali mirniji. Nismo imali mnogo prijatelja, ali imali smo jedno drugo.
Ponekad se pitam jesam li donijela pravu odluku. Je li ljubav vrijedna svega što sam izgubila? Ili su zidovi koje ljudi grade oko sebe jači od onih koje gradimo zajedno?
Možda vi znate odgovor: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće pobijediti predrasude ili ih samo preselimo sa sobom?