Zetova Osveta: Kako Sam Prevario Svoju Svekru Tekstualnom Šalom
“Dario, jesi li ti opet sakrio ključeve od podruma?” Ljiljanin glas parao je tišinu subotnjeg jutra, dok sam pokušavao popiti kavu u miru. Pogledao sam Ivanu, moju ženu, koja je samo slegnula ramenima i nastavila listati novine. Znao sam da me čeka još jedan dan ispunjen Ljiljaninim nepozvanim savjetima i beskrajnim pitanjima o svemu što radimo.
Ljiljana je tipična svekrva iz naših krajeva – uvijek zna najbolje, uvijek je tu kad ne treba biti, a njezina znatiželja nema granica. Od dana kad smo Ivana i ja kupili stan u istoj zgradi gdje ona živi s mužem, moj život se pretvorio u beskrajnu seriju ispitivanja: “Zašto ste kupili baš tu zavjesu?”, “Kad ćete imati djecu?”, “Zašto Dario ne jede meso petkom?” Sve što sam želio bila je privatnost, ali s Ljiljanom to nije bilo moguće.
Jednog dana, kad sam došao kući ranije s posla, zatekao sam Ljiljanu kako premeće po našoj spavaćoj sobi. “Tražila sam samo usisavač, Dario!” pravdala se, ali znao sam da laže. Ivana je pokušavala smiriti situaciju, ali meni je prekipjelo. Te noći, dok smo ležali u krevetu, šapnuo sam Ivani: “Moram joj pokazati gdje su granice.”
Sljedećih dana smišljao sam plan. Znao sam da Ljiljana voli čitati naše poruke kad god joj se pruži prilika – jednom sam je uhvatio kako lista Ivanin mobitel dok je mislila da spava. Tako mi je sinula ideja: poslat ću Ivani poruku koju će Ljiljana sigurno pročitati, a koja će je natjerati da se zamisli nad svojim ponašanjem.
“Ivana, što misliš da napišem nešto stvarno ludo?” pitao sam jednu večer dok smo večerali.
“Samo pazi da ne pretjeraš,” nasmijala se Ivana, ali u očima joj se vidjela podrška.
Sljedeće jutro, dok je Ivana bila pod tušem, poslao sam joj poruku: “Draga, sakrio sam onaj paket ispod kreveta. Nitko ne smije saznati za to dok ne dođe vrijeme.” Znao sam da će Ljiljana čim dođe na kavu – što je radila gotovo svaki dan – pronaći način da baci pogled na Ivanin mobitel.
Nije prošlo ni sat vremena kad sam čuo šuškanje iz spavaće sobe. Ljiljana je bila tamo, naravno. Kad je izašla, lice joj je bilo blijedo kao zid. “Ivana, jesi li ti nešto sakrila ispod kreveta?” upitala je drhtavim glasom.
Ivana i ja smo se pogledali i jedva suzdržali smijeh. “Mama, ne znam o čemu pričaš,” odgovorila je Ivana mirno.
Ljiljana nije odustajala. Sljedećih dana postala je još nervoznija. Počela je dolaziti nenajavljeno, provjeravati svaki kutak stana i postavljati sve čudnija pitanja. Na kraju više nije mogla izdržati.
Jedne večeri, dok smo svi sjedili za stolom kod nje na večeri, Ljiljana je pukla: “Dario, što ste to sakrili ispod kreveta? Ja znam da nešto krijete!”
Svi su zanijemili. Ivanin otac Ante podigao je obrve, a Ivana se ugrizla za usnu da ne prasne u smijeh.
“Ljiljana,” rekao sam mirno, “ako baš želiš znati… tamo su tvoji stari albumi koje si nam stalno gurala da gledamo. Sakrili smo ih jer više nismo mogli izdržati još jednu večer s tvojim pričama iz 1978. godine.”
Tišina. Ljiljana je pocrvenjela do korijena kose. Ante se nasmijao prvi, a onda su svi prasnuli u smijeh osim nje.
Nakon toga više nikad nije pretraživala naš stan niti čitala naše poruke. Počela nas je gledati s više poštovanja – ili barem s više opreza.
Ali prava istina bila je da pod krevetom nije bilo ničega osim prašine i nekoliko starih časopisa.
Danas, kad sjedim na balkonu i gledam kako Ljiljana zalijeva cvijeće ispod naših prozora, pitam se: Je li ovo bio jedini način da zaštitim svoju obiteljsku privatnost? Ili smo mogli razgovarati iskreno i bez igara? Možda će mi netko od vas reći – što biste vi učinili na mom mjestu?