Žena koja nije postojala: Moj život u sjeni tuđih pogleda

“Vera, gdje su mi čarape?” – muž viče iz hodnika, a ja stojim nad sudoperom, ruke mi u sapunici, leđa bole. “U ladici, kao i uvijek!” odgovaram, ali on već ne sluša. Djeca prolaze kraj mene kao da sam komad namještaja. “Mama, ima li nešto za jesti?” pita Ivana, ne podižući pogled s mobitela. “Ima, na stolu je supa.” Niko ne kaže hvala. Niko ne pita kako sam.

Ponekad mi se čini da bih mogla nestati i da bi prošli dani prije nego što bi neko primijetio. Na tržnici me prodavačica preskoči kad dijeli kusur. U autobusu ljudi gledaju kroz mene kao kroz prljavo staklo. U zgradi me susjedi pozdravljaju klimnuvši glavom, ali nikad ne pitaju kako mi je. Znam da nisam jedina žena kojoj je život postao rutina – ali zašto baš ja osjećam ovu težinu nevidljivosti?

Moj muž, Zoran, nekad je bio pažljiv. Sjećam se dana kad smo šetali uz Savu, držali se za ruke i smijali sitnicama. Sada ga zanimaju samo vijesti i utakmice. Djeca su odrasla, imaju svoje svjetove u ekranima. Ja sam ostala u praznom prostoru između njihovih potreba i svojih snova koje sam odavno zaboravila.

Jednog dana, dok sam čekala autobus za posao, sjela je pored mene žena s maramom na glavi. Pogledala me i nasmiješila se. “Jesi li dobro?” pitala je tiho. Zbunjeno sam klimnula glavom. “Znaš,” nastavila je, “nekad mi se čini da sam prozirna. Kao duh.” Pogledala sam je iznenađeno. “I meni… često tako bude.”

Zvala se Lejla. Došla je iz Bosne prije deset godina, muž joj je radio na građevini, ona čistila po kućama. Imala je dvoje djece, ali su ostali kod bake u Tuzli dok ne skupe dovoljno novca da ih dovedu. “Svi misle da sam jaka,” rekla mi je jednom dok smo pile kafu u parku, “ali ja samo šutim jer nemam kome reći koliko me boli.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči – prvi put nakon dugo vremena.

Počele smo se viđati redovno. Razgovarale smo o svemu: o tome kako nas muževi uzimaju zdravo za gotovo, kako djeca rastu prebrzo i postaju stranci, o strahu od starosti i samoće. Lejla je znala slušati bez osuđivanja. Jednog dana mi je rekla: “Vera, znaš li da nisi nevidljiva? Samo si navikla šutjeti. Moraš progovoriti – makar prvo sama sebi.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam pisati dnevnik – isprva nespretno, sramila sam se svojih misli. Pisala sam o tome kako me boli kad Zoran zaboravi moj rođendan, kako me Ivana odbije zagrliti pred prijateljicama, kako mi fali majka koja je umrla prerano. Pisala sam o Lejli i našem prijateljstvu koje mi je vratilo boje u život.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, skupila sam hrabrost i rekla: “Zorane, osjećam se kao da ne postojim u ovoj kući.” Pogledao me zbunjeno: “Šta ti sad fali? Sve imaš!” Djeca su šutjela. Osjetila sam knedlu u grlu ali nisam odustala: “Nedostaje mi pažnja. Razgovor. Da me neko pita kako sam.” Zoran je slegnuo ramenima: “Svi smo umorni, Vera.”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o tome koliko smo svi postali stranci pod istim krovom. Sljedećih dana pokušavala sam više razgovarati s djecom – pitala ih o školi, o prijateljima, o njihovim strahovima. Isprva su odgovarali kratko, ali s vremenom su počeli dijeliti više sa mnom.

Lejla mi je predložila da zajedno idemo na radionicu za žene u lokalnom centru. Bojala sam se – što ako me opet niko ne primijeti? Ali otišla sam. Tamo sam upoznala druge žene sa sličnim pričama: Marinu koja se bori s depresijom otkako joj je muž otišao u Njemačku; Senadu koja radi dva posla da prehrani troje djece; Anu koja brine o bolesnoj majci i nema vremena za sebe.

Počela sam osjećati snagu zajedništva. Shvatila sam da nisam sama u svojoj tišini. Počela sam volontirati u centru – pomagati starijim ženama oko papirologije, organizirati druženja za djecu iz susjedstva.

Jednog dana Lejla mi je rekla: “Vera, promijenila si se. Više nisi ona žena koja šuti i gleda u pod.” Pogledala sam se u ogledalu – prvi put nakon dugo vremena vidjela sam osobu s osmijehom.

Ali nije sve bilo lako. Zoran nije razumio moju potrebu za promjenom. Postao je nervozan kad bih kasnila zbog radionica ili volontiranja. Jedne večeri smo se posvađali:

“Zašto stalno visiš po tom centru? Zar ti nije dosta kuće?”

“Nije! Treba mi nešto što je samo moje! Treba mi osjećaj da vrijedim!”

“A šta ja? Djeca? Zar nismo dovoljni?”

“Vi ste moj život… ali ja želim biti više od toga!”

Nakon toga danima nismo razgovarali. Djeca su bila zbunjena mojom promjenom – Ivana me pitala jesam li ljuta na njih. Objasnila sam joj da nisam ljuta nego želim biti sretna i ispunjena.

S vremenom su prihvatili moju novu rutinu. Zoran je počeo više pomagati po kući – možda iz grižnje savjesti ili straha da ću otići. Djeca su češće tražila moj savjet ili zagrljaj.

Lejla je uspjela dovesti svoju djecu iz Tuzle i zajedno smo slavile taj dan kao najveći praznik.

Danas znam da nisam nevidljiva – možda nisam važna svima, ali nekome jesam sve. Naučila sam da nije sramota tražiti svoje mjesto pod suncem.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u sjeni tuđih pogleda? Koliko nas šuti iz straha da nećemo biti shvaćene? Možda je vrijeme da progovorimo – makar prvo same sebi.