Željezna maska Mirele: Ispovijest iza zatvorenih vrata
“Opet kasniš, Mirela!” vikao je moj otac dok sam kao djevojčica stajala na pragu hladne kuhinje u našem stanu u Novom Zagrebu. “Ako želiš nešto postići u životu, moraš biti bolja od svih!” Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi i dvadeset godina kasnije, dok sam sjedila za masivnim stolom u svojoj kancelariji, gledajući kroz stakleni zid na sivi grad.
“Gospođo direktorice, imate sastanak za pet minuta,” tiho je rekla Ivana, moja asistentica, spuštajući pogled kao da se boji mog pogleda. Svi su se bojali. Neki su šaptali da sam bezosjećajna, drugi da sam rođena bez srca. Nitko nije znao koliko me svaka odluka boli, koliko svaku večer brojim svoje pogreške prije nego zaspim.
Moja firma je bila moj oklop. Ovdje sam bila sigurna, ovdje nitko nije mogao vidjeti koliko sam zapravo krhka. Ali iza svake moje stroge odluke krila se borba koju nitko nije mogao razumjeti. Moja majka, Senada, godinama je trpjela očevu grubost i šutjela zbog mene i brata Darija. Kad sam napokon skupila snage i otišla na fakultet u Zagreb, obećala sam sebi da nikad neću biti slaba.
“Mirela, moraš otpustiti pet ljudi iz odjela prodaje,” rekao mi je Davor, moj zamjenik, dok smo sjedili u zagušljivoj sobi za sastanke. Pogledala sam ga ravno u oči, ali iznutra sam se slamala. Znam da će među njima biti i Jasna, samohrana majka dvoje djece iz Siska. Znam da će biti i Ivan, koji mi je prošle godine donio kolače za rođendan jer je mislio da sam usamljena.
“Nema mjesta emocijama u poslu,” rekla sam hladno, ali kad su svi otišli, ostala sam sama i pustila suzu. Nitko nije vidio. Nitko ne smije vidjeti.
Navečer sam došla kući u stan na Trešnjevci. Na stolu je bio hladan ručak koji sam sama sebi ostavila prije posla. Telefon je zazvonio – brat Dario.
“Mirela, mama opet nije dobro. Ne želi kod doktora. Kaže da si ti kriva što nas je tata napustio.” Osjetila sam kako mi srce tone. Uvijek sam bila ta koja je morala biti jaka za sve. Nikad nisam imala pravo na slabost.
“Reci joj da ću doći sutra. I reci joj… reci joj da mi je žao.” Glas mi je zadrhtao, ali Dario to nije primijetio. On nikad nije bio do kraja svjestan što znači biti najstarije dijete u obitelji gdje ljubav ima cijenu.
Sutradan sam otišla kod mame u stari stan u Dubravi. Sjedila je na kauču, gledala kroz prozor i šutjela.
“Mama…” počela sam tiho.
“Zašto si uvijek tako hladna?” prekinula me bez da me pogleda. “Tvoj otac je bio grub, ali ti si postala kao on. Samo misliš na posao, na novac… a gdje su ljudi? Gdje si ti?”
Nisam znala što reći. Moje ruke su drhtale dok sam pokušavala pronaći prave riječi.
“Mama, sve što radim – radim zbog vas. Da više nikad ne moramo moliti za kruh, da Dario može završiti fakultet…”
“Ali po koju cijenu?” njezin glas je bio tih, ali oštar kao nož.
Vratila sam se kući slomljena. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – prijateljstva koja su nestala jer nisam imala vremena za kave na Cvjetnom trgu, ljubavi koje su propale jer nitko nije mogao podnijeti moju ambiciju i hladnoću.
Jednog jutra došla sam ranije na posao i zatekla Jasnu kako plače u hodniku.
“Jasna…” pozvala sam je tiho.
Obrisala je suze i pokušala se nasmiješiti. “Znam da morate napraviti što morate. Samo… molim vas, ako možete… bar mi dajte još mjesec dana dok ne pronađem nešto drugo. Djeca… znate kako je to.”
Gledala sam je i po prvi put osjetila kako mi se maska topi pred tuđom boli.
“Jasna, ostat ćeš još mjesec dana. I… ako trebaš pomoć oko posla ili preporuke – javi mi se osobno.” Nisam znala jesam li napravila pravu stvar za firmu, ali znala sam da sam napravila pravu stvar za sebe.
Tog dana prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje. Možda nisam najbolja direktorica na svijetu, možda nisam najbolja kćer ni sestra – ali barem više neću biti samo željezna maska.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti jak bez da postaneš hladan? Može li žena u Hrvatskoj ili Bosni uspjeti a da ne izgubi sebe? Što vi mislite – gdje završava ambicija, a počinje gubitak duše?