Zašto Moj Suprug Uvijek Uspoređuje Moje Kuhanje s Drugima: Noć Kad Se Sve Promijenilo
“Opet si stavila previše soli, Ivana. Znaš, Jasmina uvijek napravi savršenu juhu, baš onako kako je moja mama radila.” Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala kroz prozor, gdje su kapi kiše neumorno udarale po staklu. Osjetila sam kako mi se grlo steže, ali nisam htjela da vidi koliko me to boli. “Možda bi trebao jesti kod Jasmine onda,” promrmljala sam, pokušavajući zvučati ravnodušno, ali glas mi je zadrhtao.
On je uzdahnuo, sjeo za stol i počeo listati novine kao da se ništa nije dogodilo. Naša kći Lana, koja je sjedila za stolom i crtala, pogledala me ispod obrva. “Mama, zašto si tužna?” pitala je tiho. Nisam znala što da joj odgovorim. Nisam htjela da vidi koliko me boli ta svakodnevna borba za priznanje u vlastitoj kući.
Nije ovo prvi put da me uspoređuje s drugima. Prije nekoliko mjeseci, kad smo bili kod njegove sestre Mirele na ručku, cijeli dan je pričao kako ona pravi najbolju sarme u gradu. Kad smo došli kući, rekao mi je: “Možda bi mogla pitati Mirelu za recept.” Tada sam se nasmijala i prešutjela, ali večeras više nisam mogla.
Dok sam pospremala tanjure, čula sam ga kako razgovara s prijateljem na mobitel: “Ma znaš kako Jasmina kuha, svaka joj čast. Ivana se trudi, ali…” Nisam čula kraj rečenice jer mi je srce već bilo preteško. Sjetila sam se svoje majke kako mi je govorila: “U braku moraš biti jaka, ali ne smiješ dopustiti da te gaze.”
Te noći nisam mogla zaspati. Ležala sam pored njega i slušala njegovo ravnomjerno disanje. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – moja mama koja je uvijek kuhala najbolje što je znala, ali tata joj nikad nije rekao hvala. Sjetila sam se kako sam sebi obećala da neću dopustiti da mi se dogodi isto.
Sljedeće jutro, dok je Lana još spavala, sjela sam za stol s Davorom. “Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno. Pogledao me iznenađeno, kao da ne razumije o čemu pričam. “Ne mogu više ovako. Svaki put kad me uspoređuješ s drugima, osjećam se kao da nisam dovoljno dobra za tebe. Znaš li koliko to boli?”
Šutio je nekoliko trenutaka. “Nisam mislio ništa loše… Samo želim da nam bude bolje.”
“Ali meni nije bolje kad stalno slušam o tome kako netko drugi kuha bolje od mene! Zar ti nije dovoljno što se trudim svaki dan? Zar ti nije dovoljno što pokušavam biti dobra supruga i majka?”
Vidjela sam kako mu lice omekšava. “Znam da se trudiš… Možda ponekad previše pričam o drugima. Nisam ni svjestan koliko te to pogađa.”
“Nisi svjestan jer nikad nisi pitao kako se osjećam,” odgovorila sam tiho.
Tog dana nisam kuhala ručak. Otišla sam kod svoje prijateljice Ane na kavu i ispričala joj sve. Ana me zagrlila i rekla: “Ivana, moraš mu reći što te boli. Muškarci često ne razumiju dok im ne kažeš jasno i glasno.”
Kad sam se vratila kući, Davor je sjedio za stolom s Lanom i pokušavao napraviti sendviče. Pogledao me pomalo nesigurno: “Hoćeš li nam pomoći?” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da mu je stalo do mog mišljenja.
Tijekom večere nije bilo usporedbi. Samo tišina i povremeni pogledi puni neizgovorenih riječi. Nakon što je Lana otišla spavati, sjeli smo zajedno na kauč.
“Znaš,” rekao je tiho, “možda bih trebao više cijeniti ono što imam kod kuće. Navikao sam odrastati u kući gdje se stalno uspoređivalo tko što bolje radi… Nisam shvatio koliko to može boljeti.”
Pogledala sam ga kroz suze: “Samo želim da znaš da se trudim zbog nas, ne zbog drugih žena ili tvoje mame. Želim da budemo obitelj koja se podržava, a ne natječe.”
Te večeri smo dugo razgovarali o svemu – o njegovoj obitelji, o mojim strahovima, o tome kako nas prošlost oblikuje više nego što mislimo. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu.
Ali rana je ostala. Još uvijek se pitam – koliko puta žena mora dokazivati svoju vrijednost u vlastitoj kući? I hoće li ikada doći dan kad će naše svakodnevne borbe biti dovoljne same po sebi?
Što vi mislite – jesmo li mi žene previše osjetljive ili muškarci premalo svjesni koliko riječi mogu boljeti?