Zašto mi kćerka ne želi predstaviti svog dečka?
“Emina, zašto mi ne želiš reći tko ti je dečko? Zar ti nisam uvijek bila najbolja prijateljica?” – moj glas je drhtao dok sam stajala na vratima njene sobe, gledajući je kako tipka po mobitelu. Nije ni podigla pogled. “Mama, molim te, nemoj sad. Umorna sam od škole.” Osjetila sam kako mi srce tone. Nije to prvi put da izbjegava razgovor o njemu. Već mjesecima slušam šaputanja s njezinim prijateljicama, smijeh u hodniku, poruke koje stižu kasno navečer. Znam da ima dečka, ali svaki put kad pokušam saznati više, zatvori se kao školjka.
Sjetila sam se dana kada je bila mala. Sjećam se kako je trčala prema meni s razbijenim koljenom, tražeći utjehu. Sjećam se i onog dana kad joj je otac donio plišanog medu iz Sarajeva. Tada je bila presretna, a sada… sada me gleda kao stranca.
“Emina, znaš da mi možeš sve reći. Samo želim znati tko je taj dečko. Brinem se za tebe.”
Okrenula se prema meni, oči su joj bile pune suza i bijesa. “Mama, ne razumiješ! Ti nikad ne bi prihvatila nekoga poput njega!”
Zanijemila sam. Što to znači? Kakav je on? Je li iz druge vjere? Je li stariji? Je li iz nekog lošeg društva? Tisuću pitanja mi je prolazilo kroz glavu dok sam pokušavala ostati mirna.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Eminine riječi. Počela sam preispitivati svaki svoj postupak kao majka. Jesam li bila previše stroga? Jesam li joj dala dovoljno slobode? Jesam li joj pokazala da može imati povjerenja u mene?
Sljedećih dana postala sam opsjednuta. Provjeravala sam njezin mobitel dok je spavala, gledala poruke na Viberu i Instagramu. Sve što sam pronašla bile su šifre i skriveni razgovori. Osjećala sam se izdano.
Jednog dana, dok sam išla po kruh u obližnju pekaru u Novom Zagrebu, srela sam njenu prijateljicu Lejlu. “Lejla, znaš li možda tko je Eminin dečko? Zabrinuta sam za nju.”
Lejla je zastala, pogledala me ispod oka i tiho rekla: “Gospođo Sanja, Emina vas voli, ali boji se da ćete se naljutiti ako saznate tko je on. Nije ništa loše, stvarno nije… Samo… drugačiji je.”
Te riječi su me još više zbunile. Što znači drugačiji? Počela sam smišljati plan kako da ga upoznam. Prvo sam predložila zajedničku večeru kod kuće: “Pozovi ga na ručak, Emina! Bit će nam lijepo!” Ona je samo odmahivala glavom.
Onda sam odlučila pratiti je nakon škole. Osjećala sam se kao detektiv iz nekog lošeg filma dok sam stajala iza drveta ispred škole i gledala kako izlazi s grupom prijatelja. Vidjela sam ga – visok, mršav mladić s tamnom kosom i piercingom u nosu. Držali su se za ruke.
Srce mi je brže zakucalo. Približila sam se i pozdravila: “Emina!” Ona se okrenula, lice joj je problijedilo kad me ugledala. “Mama! Što radiš ovdje?”
“Samo sam prolazila… Tko je ovo?”
Mladić mi je pružio ruku: “Dobar dan, ja sam Amar.” Njegov naglasak bio je bosanski. Pogledala sam ga od glave do pete – nije izgledao opasno, ali bio je drugačiji od onoga što sam zamišljala za svoju kćerku.
Emina me povukla u stranu: “Mama, Amar je iz Zenice. Njegovi roditelji su došli ovdje zbog posla. On je musliman. Znam da tata ne bi bio sretan zbog toga…”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Nisam znala što reći. Sjetila sam se svog muža, pokojnog Ivana, kako bi reagirao na ovo? Uvijek smo govorili da smo otvoreni i tolerantni, ali kad se to dogodi tvojoj obitelji – nije lako.
“Emina… Ja… samo želim da budeš sretna,” prošaptala sam.
Ona me zagrlila prvi put nakon dugo vremena. “Mama, Amar me voli i ja njega volim. Nije važno odakle je ili koje je vjere.” Osjetila sam kako mi pada kamen sa srca, ali istovremeno i težinu odgovornosti – hoću li moći biti dovoljno otvorena za svoju kćerku?
Te večeri dugo sam razmišljala o svemu što se dogodilo. Sjetila sam se svog djetinjstva u Osijeku, rata, izbjeglica koje su dolazile iz Bosne i koliko su ljudi tada bili puni predrasuda. Jesam li ja sada ista kao oni?
Sljedećih tjedana trudila sam se upoznati Amara bolje. Pozvala sam ga na ručak – donio je baklavu koju je napravila njegova mama i pričao o svom životu u Zenici. Polako sam shvatila da nije važno odakle netko dolazi ili kojoj vjeri pripada – važno je kakav je čovjek.
Ali ipak, duboko u sebi osjećam strah – hoće li društvo prihvatiti njihovu vezu? Hoće li Emina biti povrijeđena zbog moje nesigurnosti?
Ponekad se pitam: Jesam li ja ta koja treba učiti od svoje kćerke o ljubavi i toleranciji? Možda su naša djeca hrabrija nego što mislimo.
Što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li mogli pustiti svoje dijete da voli bez granica?