Zašto je moj sin plakao kod bake: Istina koja je razdvojila našu porodicu
“Mama, neću kod bake!” vrisnuo je moj sinčić Filip, dok su mu suze klizile niz obraze. Stajala sam na pragu, držeći ga za ruku, a srce mi je pucalo od nemoći. Bilo je subotnje jutro, a ja sam žurila na posao u apoteku. Moja mama, baka Mara, uvijek ga je čuvala kad bih radila. Nikada prije nije plakao zbog odlaska kod nje.
“Filipe, zlato, pa baka te voli najviše na svijetu!” pokušala sam ga umiriti, ali on je samo još jače stisnuo moju ruku i šapnuo: “Ne želim tamo… Tamo je strašno.”
U tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo hiljadu misli. Je li ga baka možda izgrdila? Je li se posvađala s njim? Ili se nešto drugo dogodilo? Nisam imala vremena za dublje razgovore, pa sam ga ipak ostavila kod mame, uz obećanje da ću brzo doći po njega.
Cijeli dan nisam mogla raditi kako treba. U glavi mi je odzvanjao njegov plač. Kad sam ga popodne došla pokupiti, Filip je sjedio u kutu dnevne sobe, tiho crtao i nije htio ni pogledati baku. Mara je bila nervozna, stalno je nešto prigovarala: “Djeca danas ništa ne slušaju! Sve im smeta!” Pitala sam je što se dogodilo, ali samo je odmahnula rukom.
Te noći Filip se probudio vrišteći iz sna. Znojio se i ponavljao: “Neću tamo! Neću kod bake!” Sjela sam kraj njega i nježno ga zagrlila.
“Zlato, reci mami šta te muči?”
Dugo je šutio, a onda tiho rekao: “Baka viče na mene… Zaključava me u sobu kad plačem… Kaže da sam zločest i da te ne zaslužujem.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Moja mama? Ona koja je uvijek bila nježna prema meni? Nisam mogla vjerovati. Sljedećeg dana sam otišla kod nje.
“Mama, moramo razgovarati. Filip mi je rekao da ga zaključavaš u sobu i vičeš na njega. Je li to istina?”
Mara me pogledala ledeno: “Ti si previše mekana prema njemu! Djeca moraju znati red. Ja sam tebe tako odgojila i vidi kako si ispala!”
“Mama, to nije isto! On ima četiri godine! Ne možeš ga zaključavati!”
Počela je svađa kakvu nikad prije nismo imale. Vikale smo jedna na drugu, izbacivale stare zamjerke na površinu. Ona mi je prebacivala što sam se razvela od Filipa starijeg oca, što radim previše i što joj ostavljam dijete na brigu. Ja sam njoj zamjerala što nikad nije znala pokazati nježnost.
Nakon te svađe danima nismo razgovarale. Filip više nije htio ni čuti za baku. Počeo je mokriti u krevet, bio je povučen i tužan. Osjećala sam krivnju – jesam li ja kriva što sam vjerovala da će mu kod bake biti dobro? Jesam li trebala ranije primijetiti znakove?
Pokušavala sam razgovarati s prijateljicama – Lejlom i Ivanom – ali svaka je imala svoje mišljenje.
“Ma pusti, djeca znaju biti osjetljiva. Možda pretjeruješ,” govorila je Ivana.
Lejla je bila drugačija: “Slušaj svoje dijete. Ako ti govori da mu nešto smeta, vjeruj mu.”
Noći su prolazile u nesanici i suzama. Nisam znala šta da radim – baka Mara je bila jedina koja mi je mogla pomoći oko čuvanja Filipa dok radim. Vrtić nije imao mjesta do jeseni. Novca za dadilju nisam imala.
Jednog dana Filipova teta Amra došla nam je u posjetu. Vidjela je kako Filip reagira kad spomenem baku.
“Slušaj, Azra,” rekla mi je tiho dok smo pile kafu u kuhinji, “naša mama nikad nije znala pokazati ljubav. Sjećaš se kako nas je odgajala? Možda ne zna drugačije… Ali Filip nije ti ni ja. On treba nježnost. Moraš ga zaštititi.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Znala sam da moram nešto promijeniti.
Sljedećih mjeseci bilo nam je teško – snalazila sam se kako sam znala i umjela. Ponekad bih uzimala slobodne dane, ponekad bi mi susjeda Senada pričuvala Filipa na par sati. Mama me zvala svaki dan, ali nisam joj dopuštala da vidi Filipa.
Jedne večeri došla je pred vrata s kolačima koje Filip najviše voli.
“Azra, pusti me da ga vidim… Nedostaje mi,” rekla je kroz suze.
Pogledala sam je dugo – vidjela sam staricu koja se boji samoće više nego išta na svijetu.
“Mama, ne mogu ti više vjerovati kao prije. Ako želiš biti dio njegovog života, moraš se promijeniti. Moraš naučiti voljeti drugačije nego što si nas voljela.”
Plakala je dugo na mom pragu te večeri.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek gradimo povjerenje ispočetka. Filip ide u vrtić i polako zaboravlja strahove iz prošlosti. Mama dolazi povremeno u goste – uvijek pod mojim nadzorom.
Nekad se pitam: Jesam li bila prestroga prema svojoj majci ili preblaga prema svom djetetu? Gdje prestaje dužnost kćerke, a počinje odgovornost majke? Šta biste vi uradili na mom mjestu?