Zašto bih prodala svoj stan zbog tuđih dugova? – Priča žene iz Sarajeva o borbi za vlastiti dom
“Nema šanse, Amira! To je tvoj stan, tvoja sigurnost!” čula sam glas svoje najbolje prijateljice Lejle kroz slušalicu, dok sam stajala naslonjena na hladni prozor svoje dnevne sobe. Vanjska svjetla Sarajeva treperila su kroz noć, ali u meni je gorjela oluja.
“Ali šta ako ga ostavim na cjedilu? Šta ako mu brat završi na ulici?” šaptala sam, osjećajući kako mi se glas lomi.
Sve je počelo prije tri dana, kad je moj muž, Edin, došao kući s pogledom koji nisam prepoznala. Sjeli smo za kuhinjski stol, a on je izbjegavao moj pogled.
“Amira, moram te nešto pitati…” počeo je tiho. “Moja mama i brat su… u problemima. Emir ima velike dugove. Ako ne platimo, mogu mu uzeti stan. Znaš da nemamo dovoljno para. Razmišljali smo… možda bi ti mogla prodati svoj stan?”
Osjetila sam kako mi se stomak steže. Moj stan. Stan koji sam naslijedila od rahmetli oca, koji sam godinama uređivala, svaki kutak pun uspomena i truda. Stan u kojem sam odrasla, gdje sam plakala i smijala se, gdje sam prvi put poljubila Edina.
“Zar stvarno to tražiš od mene?” pitala sam ga, glasom koji je bio tiši od šapata.
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i gledao u pod.
Sljedeći dan došla je njegova majka, Senada. Sjela je na trosjed kao kraljica na prijestolje, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu.
“Amira, znaš da si uvijek bila kao kćerka meni. Ali Emir je tvoj dever, tvoja porodica. Svi moramo žrtvovati nešto za porodicu. Tvoj stan može spasiti našeg Emira. Šta će ljudi reći ako ga izbace?”
Gledala sam je u oči i po prvi put osjetila bijes prema toj ženi koja me uvijek gledala kao strankinju, bez obzira na sve moje pokušaje da joj udovoljim.
Te noći nisam spavala. Edin je šutio, a ja sam brojala pukotine na plafonu. Sjećanja su navirala: otac kako popravlja prozor, majka koja pjeva dok pere suđe, ja i Lejla kako učimo za maturu na istom tom kauču gdje sada sjedi Senada i traži da sve to dam za tuđe greške.
Sljedeće jutro otišla sam na posao kao robot. U banci gdje radim svi su primijetili da nisam svoja. Kolegica Mirela me povukla u stranu:
“Šta ti je, Amira? Izgledaš kao da si vidjela duha.”
Ispričala sam joj sve. Mirela me pogledala ozbiljno:
“Znaš li koliko žena kod nas šuti i daje sve za tuđu sreću? A kad ostaneš bez ičega, niko ti neće reći hvala. Razmisli dobro prije nego što pristaneš na ovo.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Kad sam se vratila kući, Edin me čekao s papirima od stana na stolu.
“Mama kaže da bi bilo najbolje da odmah počnemo s prodajom. Emir ima samo još mjesec dana da plati dugove.”
Osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama.
“Edine, jesi li ti svjestan šta tražiš od mene? Moj otac mi je ostavio taj stan! Tvoj brat je kockao, lagao vas sve ove godine! Zašto bih ja sada ostala bez svega zbog njega?”
Edin je prvi put podigao glas:
“To je porodica! Svi moramo pomoći!”
“A ko će pomoći meni kad ostanem bez doma? Kad ti odeš za njima, a ja ostanem sama?”
Tišina je bila teža od bilo kakve svađe.
Te večeri nazvala sam Lejlu i isplakala joj se kao nikad prije.
“Amira, vrijeme je da misliš na sebe. Ako sad popustiš, nikad nećeš biti svoja.”
Sljedećih dana pritisak je rastao. Senada je dolazila svaki dan s novim pričama o tome kako će Emir završiti na ulici, kako će svi pričati o nama kao o sebičnim ljudima. Edin se povukao u sebe, a ja sam osjećala kako gubim tlo pod nogama.
Jedne večeri došla sam kući i zatekla Emira kako sjedi za mojim stolom, pije moju kafu i smije se s Edinom kao da ništa nije bilo.
“Amira, hajde budi čovjek! Znaš da ću ti vratiti pare čim stanem na noge!”
Pogledala sam ga ravno u oči:
“Emire, koliko si puta to već rekao svojoj ženi? Svojoj djeci? Sada tražiš od mene da izgubim sve što imam zbog tvojih laži? Neću! Moj odgovor je NE!”
Nastao je muk. Edin me gledao kao da me prvi put vidi.
“Amira… ne možeš tako…”
“Mogu! I moram! Ako vi ne znate gdje su granice, ja ih sada postavljam!”
Te noći spavala sam mirno prvi put nakon dugo vremena.
Sutradan sam otišla kod advokata i zaštitila svoj stan pravno od bilo kakvih pokušaja prodaje bez mog pristanka.
Edin me nije pogledao danima. Senada nije dolazila više. Emir se povukao u svoju tišinu.
Ali ja sam znala da sam uradila pravu stvar.
Danas sjedim u svom stanu, pijem kafu i gledam kroz prozor na Sarajevo koje volim više nego ikad.
Pitam se: Koliko nas žena još uvijek šuti i daje sve za tuđu sreću? Kada ćemo naučiti reći NE i cijeniti ono što smo same stvorile?