„Zar ne vidiš da tonemo u dugovima?” – Teret majke koju starost ne štedi
„Zar ne vidiš da tonemo u dugovima, mama?!” Ivana je viknula iz kuhinje, dok sam ja drhtavim rukama pokušavala izvaditi kruh iz pećnice. Glas joj je bio oštar, pun zamjeranja, a ja sam osjetila kako mi se srce steže. Nisam joj odmah odgovorila. Samo sam stajala, gledala u kruh koji sam pekla s nadom da će barem miris podsjetiti moju djecu na djetinjstvo, na dane kad smo svi bili zajedno, kad su problemi bili manji, a ljubav veća.
Ali sada, u ovoj maloj kuhinji u Novom Zagrebu, osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu. Ivana je nastavila, „Ne možemo više ovako, mama. Računi se gomilaju, a ti još uvijek misliš da će sve biti u redu. Tata je bolestan, ja radim dva posla, a ti… ti si stalno u nekim brigama, ali ništa se ne mijenja!”
Sjedila sam za stolom, gledala u svoje ruke, ispucale i stare, i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li previše štitila svoju djecu? Jesam li ih naučila da će uvijek imati nekoga tko će ih izvući iz nevolje? Sjećam se dana kad sam Ivanu vodila u školu, kad sam joj plela pletenice i govorila da će sve biti dobro. Tada sam vjerovala u to. Sada više nisam sigurna.
Moj muž, Stjepan, ležao je u sobi, iscrpljen od bolesti i života. Njegove oči su bile tužne, ali nije imao snage reći ništa. Samo je šutio, kao da se srami što više ne može pomoći. Naša druga kći, Mirela, živi u Sarajevu, rijetko se javlja. Kaže da ima previše posla, da ne može doći, ali ja znam da bježi od naše stvarnosti. Sin, Dario, otišao je u Njemačku prije tri godine. Poslao je nekoliko puta novac, ali sve rjeđe se javlja. Kaže, „Mama, teško je ovdje, ali barem ne moram gledati kako propadamo.”
Svaki dan mi je isti. Ujutro ustajem prije svih, kuham kavu, gledam kroz prozor i pitam se kako smo došli do ovoga. Nekad smo imali sve – ne puno, ali dovoljno. Stjepan je radio u tvornici, ja sam čistila po školama. Djeca su bila vesela, išli smo na more, slavili rođendane. Sada, svaki račun koji stigne, svaki poziv iz banke, svaki pogled moje kćeri, podsjeća me da sam zakazala kao majka.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, Ivana je sjela kraj mene. „Mama, moramo prodati stan. Nema nam druge. Ne možemo više ovako.” Pogledala sam je, oči su joj bile crvene od plača. „Znaš li što to znači, Ivana? Gdje ćemo? Što će biti s tatom?”
„Ne znam, mama, ali više ne mogu. Umorna sam. Ne mogu više nositi sve na svojim leđima. Ti si uvijek govorila da će obitelj sve izdržati, ali ja više ne vjerujem u to.”
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Stjepan teško diše, kako Ivana tiho plače u svojoj sobi. Osjećala sam se bespomoćno, kao da sam izgubila sve za što sam se borila. Sjetila sam se svoje majke, kako je uvijek govorila: „Djeca su ti sve, ali pazi da ne izgubiš sebe.” Jesam li ja izgubila sebe u ovoj borbi za njih?
Sutradan sam otišla do susjede, gospođe Zore. Ona je uvijek imala dobar savjet. Sjele smo na klupu ispred zgrade, gledale djecu kako se igraju. „Zora, što da radim? Djeca mi se raspadaju pred očima, muž mi umire, a ja nemam snage ni za što.”
Zora me pogledala, stisnula mi ruku. „Draga moja, svi mi nosimo svoje križeve. Ali ne smiješ zaboraviti da nisi sama. Ponekad trebaš pustiti djecu da nauče na svojim greškama. Ne možeš ih cijeli život spašavati.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući. Ivana me dočekala na vratima. „Jesi li razmislila?”
„Jesam, kćeri. Ali ne mogu prodati sve što smo gradili cijeli život. Možda možemo pronaći drugi način. Možda Mirela može pomoći, ili Dario. Ne možemo samo tako odustati.”
Ivana je slegnula ramenima. „Oni su otišli, mama. Mi smo ostale same.”
Dani su prolazili, a situacija se nije mijenjala. Računi su stizali, Stjepan je bio sve slabiji, a Ivana sve nervoznija. Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako viče na telefon. „Ne, Mirela, ne možeš samo tako nestati! Mama i tata su ti još živi! Zar ti ništa ne znači ova obitelj?”
Spustila je slušalicu, sjela za stol i počela plakati. Prišla sam joj, zagrlila je. „Znam da ti je teško, kćeri. I meni je. Ali moramo biti zajedno. Ako se mi raspadnemo, što nam ostaje?”
Ivana me pogledala, oči su joj bile pune boli. „Mama, bojim se. Bojim se da ćemo završiti na ulici. Bojim se da ću te izgubiti.”
Te riječi su me slomile. Nisam imala odgovor. Samo sam je držala, kao kad je bila mala, i šaptala: „Neću te pustiti, kćeri. Nikad.”
Ali noću, kad svi zaspu, ostanem sama sa svojim mislima. Pitam se gdje sam pogriješila, jesam li previše voljela, jesam li premalo tražila od njih. Jesam li ih razmazila ili samo previše štitila? Je li moguće da ljubav majke može postati teret, umjesto snage?
Ponekad poželim samo jedan dan bez brige, bez straha, bez osjećaja krivnje. Poželim da me djeca zagrle i kažu: „Mama, hvala ti.” Ali znam da to možda nikad neću dočekati.
Možda sam pogriješila što sam uvijek stavljala obitelj na prvo mjesto, a sebe na zadnje. Možda je to cijena majčinske ljubavi na Balkanu – da te starost ne štedi, da te djeca zaborave, da ti srce ostane puno neizrečenih riječi.
Ali pitam vas, dragi moji, je li moguće biti dobra majka i ostati svoj? Je li ljubav dovoljna kad obitelj više ne zna biti obitelj?