Zamka ljubavi: Kako mi je pomaganje sinu i snahi slomilo srce
“Vesna, ne možeš stalno biti između nas!” vikao je Dario, moj jedini sin, dok je njegova supruga Lejla stajala iza njega, prekriženih ruku i ledenog pogleda. U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale nad hladnim stolom u kuhinji, shvatila sam da sam izgubila kontrolu nad vlastitim životom.
Cijeli život sam posvetila Dariju. Od prvog dana kad su mi ga stavili u naručje u bolnici na Rebru, znala sam da ću za njega dati sve. Njegov otac, Ivan, otišao je kad je Dario imao samo četiri godine. Nikad nisam saznala pravi razlog, samo je jednog dana nestao. Ostala sam sama s djetetom i kreditom za stan u Novom Zagrebu. Radila sam kao medicinska sestra u smjenama, a noći provodila uz Darijev krevet, pazeći da ne dobije temperaturu ili noćnu moru.
Kad je postao tinejdžer, kosa mi je osijedila gotovo preko noći. Prvi put kad je došao kući pijan s maturalca, plakala sam cijelu noć. Ali nisam ga osuđivala – znala sam da mora proći kroz svoje faze. Samo sam željela da bude sretan.
Kad je upoznao Lejlu, Bosanku iz Tuzle koja je došla studirati u Zagreb, bila sam presretna što je našao nekoga tko ga voli. Lejla je bila tiha, povučena, ali uvijek ljubazna prema meni. Nakon dvije godine veze, vjenčali su se u maloj crkvi na Trešnjevci. Ja sam im platila svadbu jer su oboje tek počinjali raditi – Dario kao inženjer u jednoj IT firmi, Lejla kao učiteljica.
Nakon svadbe, ponudila sam im da žive kod mene dok ne stanu na noge. “Mama, sigurna si?” pitao me Dario. “Naravno, sine. Kuća je tvoja koliko i moja.” Nisam ni slutila koliko će ta odluka promijeniti sve.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je idilično. Kuhala sam im ručkove, prala rublje, pazila da imaju sve što im treba. Lejla mi je često zahvaljivala: “Vesna, ne znam kako bismo bez vas.” Ali ubrzo su počele sitne trzavice. Lejla nije voljela kako slažem suđe u perilicu. Dario se žalio da previše ulazim u njihov prostor. Ja sam samo željela pomoći.
Jedne večeri čula sam ih kako se svađaju u sobi:
“Tvoja mama stalno ulazi bez kucanja!”
“Lejla, ona samo želi pomoći…”
“Ali ja se osjećam kao gost u vlastitoj kući!”
Srce mi se stegnulo. Počela sam se povlačiti – manje sam kuhala, više vremena provodila vani s prijateljicama iz kvarta. Ali ni to nije pomoglo. Lejla je postajala sve hladnija prema meni. Jednog dana mi je rekla:
“Vesna, možda bi bilo bolje da vi malo više uživate u svom životu. Mi ćemo se snaći.”
Osjetila sam se kao višak u vlastitoj kući. Počela sam razmišljati o tome da odem na more kod sestre Mirele u Zadar na nekoliko tjedana. Kad sam to predložila Dariju, samo je slegnuo ramenima:
“Kako god ti želiš, mama.”
Taj ravnodušan ton me pogodio više nego bilo koja svađa.
Na moru sam prvi put nakon dugo vremena spavala cijelu noć bez buđenja. Mirela me nagovarala da ostanem duže:
“Vesna, pusti ih neka žive svoj život. Ti si svoje napravila!”
Ali nisam mogla izdržati daleko od sina. Vratila sam se nakon dva tjedna i zatekla hladan stan i još hladnije poglede.
Jedne večeri Lejla mi je prišla dok smo prale suđe:
“Vesna, trudna sam.”
Umjesto radosti, osjetila sam strah – hoće li me sada još više gurati na stranu? Pokušala sam biti sretna zbog njih, ali osjećala sam se kao uljez.
S vremenom su napetosti rasle. Dario je sve češće bio nervozan:
“Mama, molim te… Daj nam malo prostora!”
Počela sam tražiti stan za najam. Nisam im to rekla odmah – nisam htjela dodatno opterećivati Lejlu u trudnoći. Kad sam napokon skupila hrabrost i rekla Dariju:
“Sine, selim se. Mislim da je tako najbolje za sve nas.”
Pogledao me bez riječi, a onda samo rekao:
“Hvala ti na svemu, mama.”
Te riječi su me slomile više nego išta drugo.
Sada sjedim sama u malom stanu na Jarunu i gledam slike iz Darijevog djetinjstva. Pitam se gdje sam pogriješila – jesam li previše voljela? Jesam li trebala ranije pustiti? Ili je ovo jednostavno sudbina svake majke koja previše daje?
Ponekad mi Lejla pošalje sliku unuka na Viberu. Dario rijetko zove. Srce mi se steže svaki put kad čujem tuđe dijete kako viče “mama” na ulici.
Možda će vrijeme zaliječiti rane… Ali pitam vas: Je li moguće pronaći ravnotežu između ljubavi prema djetetu i vlastite sreće? Gdje prestaje žrtva, a počinje gubitak sebe?