Zaboli svaki put kad pogledaš u ogledalo: Priča o izdaji i oproštaju

“Ne laži me, Dario! Vidjela sam poruke!” vrištala sam, držeći njegov telefon u ruci, dok su mi ruke drhtale kao da će ispustiti cijeli svijet. U tom trenutku, kuhinja našeg malog stana u Novom Zagrebu pretvorila se u bojno polje. Dario je stajao nasuprot mene, blijed, s pogledom prikovanim za pod. “Nije ono što misliš, Lana…” promucao je, ali riječi su mu zvučale šuplje, kao da ni sam ne vjeruje u njih.

Sjećam se kako mi je srce tuklo u grudima, kao da će iskočiti. Na ekranu je stajalo: “Nedostaješ mi. Vidimo se večeras?” Ispod toga ime – Ivana. Ivana, moja prijateljica iz djetinjstva, žena kojoj sam povjeravala sve tajne, kojoj sam čuvala djecu kad bi morala na posao. U tom trenutku, sve što sam znala o povjerenju, ljubavi i prijateljstvu nestalo je kao magla nad Savom.

Dario je pokušavao objasniti, ali nisam ga mogla čuti. U glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: “Zašto baš ona?” Otišla sam iz stana te noći, ostavivši ga samog s njegovim lažima i mojom boli. Prespavala sam kod sestre Mirele u Dubravi. Ona me grlila cijelu noć dok sam plakala kao dijete. “Lana, moraš biti jaka zbog sebe. Nisi ti kriva što su oni slabi,” šaptala mi je.

Sljedećih dana nisam mogla ni jesti ni spavati. Svaki put kad bih pogledala u ogledalo, vidjela bih ženu koju ne prepoznajem – umornu, slomljenu, s podočnjacima do brade. Mama me zvala svaki dan iz Osijeka: “Dušo, vrati se kući ako ti treba mir.” Ali nisam mogla pobjeći od sebe.

Dario je pokušavao sve – cvijeće na vratima, poruke, pozive. Nisam odgovarala. Ivana mi nije pisala ništa. To me boljelo još više. Nakon tjedan dana skupila sam hrabrost i otišla po stvari. Dario je sjedio na kauču, oči crvene od suza. “Lana, pogriješio sam. Bio sam slab… Ivana i ja… to nije bilo ništa ozbiljno. Samo… osjećao sam se izgubljeno kad si ti radila duge smjene u bolnici…”

“A ja? Ja nisam bila izgubljena? Znaš li koliko puta sam poželjela da me zagrliš kad dođem kući umorna? Znaš li koliko puta sam plakala pod tušem da ne vidiš?”

Nije imao odgovora. Samo je šutio.

Prošle su godine. Razveli smo se tiho, bez velikih scena. Dario je ostao u stanu, ja sam iznajmila mali jednosoban stan u Trnju. Počela sam raditi više smjena, samo da ne mislim. Prijatelji su nestali – neki su birali stranu, neki su jednostavno nestali iz mog života.

Ivanu nisam vidjela godinama. Ponekad bih je srela u tramvaju ili na tržnici Dolac, ali uvijek bi skrenula pogled. Nisam znala mrzim li je ili mi je samo žao.

Jednog kišnog listopadskog jutra žurila sam na posao kad sam ugledala Ivanu kako sjedi na klupi ispred bolnice Rebro. Bila je neprepoznatljiva – mršava, blijeda, kosa joj je bila kratko ošišana. Pogledala me ravno u oči i prvi put nakon svega rekla: “Lana, molim te… možemo li popričati?”

Htjela sam proći pored nje kao da ne postoji, ali nešto me zaustavilo. Sjela sam pored nje, osjećajući kako mi srce lupa kao ludo.

“Znam da nema opravdanja za ono što sam napravila,” počela je tiho. “Ali želim da znaš istinu. Dario i ja… nismo planirali ništa od toga. Bio je to trenutak slabosti s obje strane. Ali nakon svega… on tebe nikad nije prestao voljeti. Znam da ti to ništa ne znači sada, ali… ja sam izgubila sve – muža, djecu… Svi su me napustili kad su saznali.”

Gledala sam je i prvi put osjetila nešto drugo osim bijesa – tugu i sažaljenje.

“Zašto mi nisi ništa rekla? Zašto nisi barem pokušala objasniti?” pitala sam.

“Bojala sam se. Sramila sam se toliko da nisam mogla pogledati ni sebe u ogledalu, a kamoli tebe,” odgovorila je kroz suze.

Tog dana prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje. Ne zato što mi je oprostila ona ili Dario – nego zato što sam ja sebi oprostila što nisam bila savršena žena ni prijateljica.

Godinama kasnije, kad bih pogledala u ogledalo, više nisam vidjela samo bol i izdaju – vidjela sam ženu koja je preživjela i naučila voljeti sebe unatoč svemu.

Ponekad se pitam: Je li moguće zaista oprostiti nekome tko ti je slomio srce? Ili samo naučimo živjeti s tim ranama i krenemo dalje? Što vi mislite – može li izdaja ikada biti zaboravljena ili ostaje zauvijek dio nas?