Vrijeme koje nikad ne vraćaš: Priča o izgubljenim trenucima

“Zašto mi nikad nisi rekao da ti je stalo?” upitala je Ana, oči joj blistale od suza koje su prijetile da se preliju. Stajali smo na kiši, ispred starog kafića u centru Zagreba, gdje smo se prvi put sreli. Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Bio je to jedan od onih rijetkih sunčanih dana u listopadu, kada jesen još uvijek pokušava zadržati ljeto za rukav.

“Rekao sam ti tisuću puta, Ana,” odgovorio sam, pokušavajući zadržati glas mirnim, iako mi je srce bilo u grlu. “Ali ti nikad nisi slušala. Uvijek si bila zauzeta svojim svijetom, svojim problemima.”

Ana je skrenula pogled, a ja sam znao da je to bio znak da se povlači u sebe, u svoj svijet gdje sam ja bio samo sporedni lik. “Nije istina,” prošaptala je, ali oboje smo znali da jest.

Godinama sam bio uz nju, kroz sve njene uspone i padove. Bio sam rame za plakanje, prijatelj u nevolji, ali nikad nisam bio onaj kojeg bi izabrala. Uvijek je bilo nešto ili netko važniji. Ipak, ostao sam, nadajući se da će jednog dana shvatiti koliko mi znači.

Sjećam se jedne večeri kada me nazvala usred noći. Bila je slomljena zbog još jedne propale veze. Bez razmišljanja sam skočio iz kreveta, obukao se i otišao do nje. Sjedili smo na njenom balkonu, gledajući zvijezde dok je ona plakala na mom ramenu. “Zašto uvijek biram krive ljude?” pitala je kroz suze.

“Možda zato što ne vidiš one prave,” odgovorio sam tiho, nadajući se da će shvatiti na što mislim.

Ali nije shvatila. Nikad nije shvatila.

Prolazili su mjeseci, a ja sam sve više osjećao kako gubim sebe u njenom svijetu. Moji prijatelji su mi govorili da trebam krenuti dalje, da zaslužujem bolje. Ali nisam mogao. Bio sam zarobljen u iluziji da će se stvari promijeniti.

Jednog dana, dok smo šetali Maksimirom, Ana je spomenula kako razmišlja o preseljenju u inozemstvo zbog posla. “To bi mogla biti velika prilika za mene,” rekla je uzbuđeno.

Osjetio sam kako mi se srce steže. “A što će biti s nama?” upitao sam.

Pogledala me iznenađeno, kao da nikad nije razmišljala o tome. “Mi ćemo uvijek biti prijatelji,” rekla je s osmijehom koji me bolio više nego bilo koja riječ.

Tada sam shvatio da je vrijeme da pustim. Da prestanem trošiti svoje dragocjeno vrijeme na nekoga tko ga ne cijeni.

Te večeri, dok sam ležao u krevetu, razmišljao sam o svim trenucima koje sam proveo s njom. O svim nadama i snovima koje sam imao za nas dvoje. I shvatio sam da je vrijeme najdragocjenija stvar koju imamo, ali i najokrutnija jer ga nikad ne možemo vratiti.

Sutradan sam joj rekao da moram krenuti dalje. “Zaslužujem nekoga tko će me voljeti onako kako ja volim tebe,” rekao sam joj dok suze nisu mogle sakriti tugu u mojim očima.

Ana je ostala bez riječi, a ja sam znao da je to kraj jednog poglavlja mog života.

Ponekad se pitam jesam li donio pravu odluku. Ali onda se sjetim svih trenutaka kada sam bio samo sjena u njenom životu i shvatim da jesam.

Vrijeme koje trošimo na ljude koji nas ne cijene nikad ne možemo vratiti. Ali možemo naučiti iz toga i krenuti dalje.

Možda će Ana jednog dana shvatiti što je izgubila. Ali tada će biti prekasno.

Je li vrijedno čekati nekoga tko nikad neće doći? Možda je vrijeme da prestanemo čekati i počnemo živjeti za sebe.