Vratila sam se s novorođenčetom u prazan stan – Jesam li zaista sama u svemu ovome?
“Gdje si, Ivane? Zašto te nema?” šaptala sam dok sam stajala na pragu našeg stana, držeći malog Leona u naručju. Ključ je zadrhtao u mojoj ruci, a vrata su se otvorila uz škripu koja je odzvanjala prazninom. U stanu me dočekao miris ustajalog zraka i razbacane čarape na podu. Nigdje nije bilo tragova da je netko ovdje čekao mene ili naše dijete.
Sjećam se da sam još u bolnici, dok su mi sestre pokazivale kako poviti bebu, zamišljala kako će Ivan doći po nas, nasmijan, s cvijećem ili barem toplim zagrljajem. Umjesto toga, poslao je poruku: “Ne mogu danas, imam posla. Uzmi taksi.”
Prva noć kod kuće bila je najduža u mom životu. Leon je plakao, ja sam plakala s njim. U jednom trenutku sam sjela na pod između kuhinje i dnevne sobe, gledajući u praznu bocu vode i pitala se – je li ovo život koji sam željela?
Ivan se vratio tek kasno navečer. Bez riječi je prošao pored mene, bacio torbu na kauč i upalio televizor. “Kako je mali?” pitao je, ne skidajući pogled s ekrana.
“Plače… i ja plačem,” odgovorila sam tiho.
“Naviknut ćeš se,” rekao je ravnodušno.
Tada sam prvi put osjetila pravi strah. Ne od majčinstva, već od toga da ću kroz sve ovo prolaziti sama. Moja mama iz Osijeka zvala je svaki dan, ali nije mogla doći zbog posla i bolesti. Prijateljice su imale svoje živote, a ja sam bila zarobljena između pelena, bočica i tišine.
Jednog jutra, dok sam pokušavala uspavati Leona, začula sam kako Ivan razgovara na telefon u hodniku.
“Ne mogu sad, Ana… Ma znaš da mi je žena rodila, ali sve je to na njoj. Ja sam ionako višak ovdje.”
Ana? Tko je Ana? Srce mi je preskočilo. Nisam imala snage ni pitati ga išta. Samo sam gledala kroz prozor na sivu zagrebačku ulicu i osjećala kako mi se tlo pod nogama ruši.
Dani su prolazili u magli. Ivan je sve češće izbivao iz kuće. Kad bi bio tu, bio bi nervozan ili bi šutio. Jedne večeri skupila sam hrabrost.
“Ivane, što se događa s nama?”
Pogledao me kao stranca.
“Ništa. Samo… nisam spreman za ovo. Nisam znao da će biti ovako teško.”
“Ali ja jesam? Misliš da meni nije teško? Zar ne vidiš da mi trebaš?”
Slegnuo je ramenima i otišao pod tuš.
Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li previše zahtjevna? Jesam li ga odbila svojim strahovima i nesigurnostima? Noću bih ležala budna i slušala Leonovo disanje, pitajući se hoću li ikada više biti sretna.
Jednog dana, dok sam uspavljivala sina, zazvonio je mobitel. Bila je to Sanja, moja najbolja prijateljica iz srednje škole.
“Ej, čujem da si doma! Kako si?”
Nisam mogla sakriti suze.
“Sanja… ne znam više tko sam. Osjećam se kao duh u vlastitom životu.”
Došla je isti dan s kolačima i toplim zagrljajem. Satima smo pričale o svemu – o Ivanovoj hladnoći, o mojoj usamljenosti, o strahu da ću izgubiti samu sebe.
“Slušaj me,” rekla je odlučno. “Nisi sama. Imaš mene, imaš mamu, imaš Leona. Ako Ivan ne želi biti dio ovoga, to nije tvoja krivnja.”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam izlaziti s Leonom u park, upoznavati druge mame. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da dišem.
Ivan je sve više nestajao iz našeg života. Jedne večeri priznao mi je:
“Zaljubio sam se u Anu. Ne znam što želim.”
Svijet mi se srušio, ali nisam plakala pred njim. Samo sam ga pogledala i rekla:
“Zaslužujem više od ovoga. I Leon zaslužuje oca koji će ga voljeti.”
Nakon nekoliko tjedana Ivan se iselio. Ostali smo sami – Leon i ja – ali više nisam osjećala onu istu prazninu kao na početku. Naučila sam voljeti sebe kroz majčinstvo i pronašla snagu tamo gdje sam mislila da je nema.
Danas Leon ima godinu dana. Smije se svakom novom danu, a ja učim ponovno vjerovati ljudima i sebi. Ponekad me još zaboli kad ga vidim kako gleda vrata, kao da čeka oca koji neće doći.
Ali onda ga uzmem u naručje i šapnem mu: “Nisi sam. Nikad nećeš biti.”
Ponekad se pitam – koliko nas žena šuti o svojoj boli? Koliko nas skriva suze iza zatvorenih vrata? Možda nismo same koliko mislimo – možda samo trebamo skupiti hrabrost i progovoriti.