Volim sina, ali kćerku ne mogu podnijeti: Boomerang života u Sarajevu
“Opet si zakasnila, Lejla! Zar ti je toliko teško doći na vrijeme?” viknula sam dok je kćerka tiho spuštala torbu u hodniku. Sin, Adnan, već je sjedio za stolom, nasmijan, s knjigom u ruci. “Mama, pusti je, možda je imala gužvu u tramvaju,” rekao je on, ali ja sam ga samo pogledala s odobravanjem. On je uvijek bio moj ponos – odličan učenik, pristojan, uvijek spreman pomoći. Lejla… ona je bila sve suprotno. Povučena, tvrdoglava, nikad nije znala što želi.
Nisam se trudila sakriti razliku u ponašanju prema njima. Iako su mi prijateljice iz mahale znale reći: “Viktorija, nemoj tako, djeca to osjete,” ja bih samo odmahnula rukom. “Ma pusti ti to, Adnan je zlato, a Lejla… ona će me još jednom sramotiti pred svima.” I stvarno, svaki put kad bi Lejla nešto pogriješila – zaboravila ključ, dobila trojku iz matematike, ili se vratila kasno s treninga – ja bih to doživjela kao osobnu uvredu.
Muž, Emir, pokušavao je biti neutralan. “Viki, pusti dijete na miru. Nije svako dijete isto,” govorio bi dok bi mi kuhao kafu. Ali ja sam bila tvrdoglava. “Nije isto? Pa vidi Adnana! On može, a ona ne može?”
S vremenom su se naši razgovori pretvorili u prepirke. Lejla je sve više šutjela, povlačila se u svoju sobu i slušala muziku na slušalicama. Ja sam to tumačila kao bezobrazluk. “Gdje si to naučila? Kod one tvoje prijateljice Amre?” pitala bih je s podsmijehom. Ona bi samo slegnula ramenima i nestala iza vrata.
Jednog dana, dok sam sjedila s prijateljicama u kafiću kod Sebilja i prepričavala kako me Lejla opet izbacila iz takta, Senada me pogledala ozbiljno: “Znaš li ti da će ti jednog dana to dijete otići i nećeš ni znati gdje je?” Nasmijala sam se: “Ma neka ide! Ionako mi samo pravi probleme.”
Ali te riječi su mi ostale u glavi. Počela sam primjećivati kako Lejla sve manje priča sa mnom. Adnan je bio moj saveznik – zajedno smo išli na pijacu, gledali utakmice Željezničara, smijali se vicevima. Lejla bi samo prošla pored nas kao duh.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Emir tiho razgovara s Lejlom u hodniku:
“Znaš da te mama voli na svoj način… Samo ne zna uvijek to pokazati.”
Lejlin glas bio je tih: “Tata, ne moraš me tješiti. Znam da nisam kao Adnan.”
Srce mi je na trenutak zadrhtalo, ali sam odmah potisnula osjećaje. “Neću sad o tome razmišljati,” rekla sam sebi.
Godine su prolazile. Adnan je upisao fakultet u Zagrebu – bio je moj ponos na svakom koraku. Svi su znali da je Viktorijin sin najbolji student generacije. Lejla je jedva završila srednju školu i počela raditi u knjižari. Nisam ni znala što da joj kažem kad mi je rekla da ne želi na fakultet.
“Pa zar nemaš nikakvih ambicija?” pitala sam je oštro.
“Imam, mama. Samo nisu iste kao tvoje ili Adnanove,” odgovorila je mirno.
To me još više razljutilo. “Sramota! Šta će ljudi reći?”
Lejla se samo nasmijala: “Mama, ljudi uvijek nešto pričaju.”
Tada sam prvi put osjetila nemoć. Kao da gubim kontrolu nad vlastitim životom.
Godinu dana kasnije stigla je vijest koja mi je slomila srce – Adnan se odlučio preseliti u Njemačku. Dobio je posao u velikoj firmi i rekao da ne zna kad će opet doći kući.
“Ali sine… pa šta ćemo mi bez tebe?” plakala sam dok sam ga grlila na autobuskoj stanici.
“Mama, moram misliti na sebe. Ovdje nema perspektive,” rekao je tiho.
Ostali smo Emir, Lejla i ja u stanu koji mi je odjednom postao prevelik i prehladan.
Lejla se trudila pomoći – kuhala bi ručak kad bi stigla s posla, pitala me treba li mi šta iz prodavnice. Ali ja sam bila hladna.
Jedne noći probudila me buka iz njene sobe. Plakala je. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam krivnju.
Sljedećeg jutra sjela sam za njen sto dok je doručkovala:
“Lejla… jesi li dobro?”
Pogledala me iznenađeno: “Zašto pitaš?”
Nisam znala šta da kažem. Samo sam slegnula ramenima.
Dani su prolazili i shvatila sam da više nemam kome pričati o svojim problemima. Prijateljice su se povukle – umorile su se od mojih žalopojki i ogovaranja. Emir se zatvorio u sebe nakon što mu je brat umro od raka prošle zime.
Jednog dana Lejla mi je ostavila poruku na stolu:
“Mama, selim kod Amre dok ne nađem svoj stan. Ne brini za mene. Volim te.”
Ostala sam sama u stanu punom tišine i uspomena na svađe koje su mogle biti zagrljaji.
Danas sjedim za kuhinjskim stolom i gledam stare fotografije – Adnanov osmijeh iz djetinjstva, Lejlina prva biciklistička vožnja… Suze mi klize niz lice.
Jesam li zaista bila tako slijepa? Jesam li izgubila kćerku zbog vlastite tvrdoglavosti?
Možda će mi neko od vas reći – ima li nade da ispravim svoje greške? Da li ste vi nekad favorizirali jedno dijete više od drugog? Kako ste to preboljeli?