Vjenčanica za pet maraka: Priča o snovima, ponosu i obiteljskim tajnama

“Ivana, jesi li ti normalna? Vjenčanica s buvljaka? Pa što će reći ljudi?” Majčin glas parao je tišinu dnevnog boravka dok sam s osmijehom držala haljinu na vješalici. Ruke su mi drhtale, ne od srama, nego od uzbuđenja. Pogledala sam je ravno u oči: “Mama, ovo je haljina iz mojih snova. Zar ne vidiš?”

Bilo je subotnje jutro, sunce je peklo nad Sarajevom, a ja sam s prijateljicom Lejlom šetala između štandova na buvljaku kod Ciglane. Nisam tražila ništa posebno, ali onda sam je ugledala – bijela, jednostavna, s decentnom čipkom i dugim rukavima. Starija gospođa, teta Mara, stajala je pored nje i pušila cigaretu. “Koliko tražite za ovu haljinu?” pitala sam, a ona je slegnula ramenima: “Pet maraka, dijete. Neka ti donese sreću.”

Lejla me povukla za rukav: “Ivana, pa to ti je sudbina!” Nisam ni trepnula – izvukla sam novčanik i predala joj novac. Nisam znala da će tih pet maraka izazvati buru u mojoj obitelji.

Kad sam došla kući, tata je samo odmahnuo glavom: “Tvoja majka će poludjeti.” I bio je u pravu. Mama je već imala viziju mene u skupoj haljini iz salona u Zagrebu, s perlama i šlepom dugim tri metra. “Ivana, mi nismo sirotinja! Nećeš se udati u nečijoj staroj krpi!” vikala je. Tata je pokušao smiriti situaciju: “Pusti dijete da bira svoje.”

Ali nije bilo lako. Moja sestra Ana, uvijek savršena, uvijek poslušna, šapnula mi je kasnije: “Znaš da mama samo želi najbolje za tebe. Boji se što će reći tetka Ružica i susjedi.” Pogledala sam Anu i prvi put osjetila ljutnju prema njoj – zašto uvijek mora biti na strani roditelja?

Noćima nisam spavala. Gledala sam haljinu na ormaru i zamišljala sebe kako hodam prema Ivanu, svom zaručniku. Ivan je bio oduševljen kad sam mu ispričala: “Ivana, ti si luda i zato te volim! Ta haljina ti pristaje jer si ti posebna.” Njegova mama, teta Fadila, bila je suzdržana: “Bitno je da ste vi sretni, ali znaš kako ljudi pričaju…”

Danima su me susjedi zaustavljali: “Čuli smo da si našla vjenčanicu za pet maraka! Svaka čast na štedljivosti!” Neki su se smijali iza leđa, drugi su me tapšali po ramenu kao da sam napravila nešto herojsko. U meni se miješao ponos i sram.

Pripreme za svadbu bile su kaotične. Mama je svaki dan pokušavala promijeniti moje mišljenje: “Ivana, molim te, još nije kasno! Pogledaj ovu haljinu iz salona u Splitu!” Odbijala sam popustiti. Tata mi je krišom dao novac: “Ako ti zatreba za popravke ili čišćenje…” Ali ja nisam htjela ništa mijenjati.

Tjedan dana prije svadbe došla je teta Mara iz buvljaka. Donijela mi je stari veo i rekla: “Ova haljina ima svoju priču. U njoj se udala moja sestra prije rata. Preživjela je puno toga – neka ti donese sreću.” Zagrlila me i otišla, ostavivši me u suzama.

Na dan vjenčanja, stajala sam pred ogledalom dok mi je Ana vezivala kosu. “Izgledaš kao filmska zvijezda,” šapnula je. U tom trenutku mama je ušla u sobu – oči su joj bile crvene od suza. Prišla mi je i zagrlila me: “Oprosti što sam bila gruba. Samo želim da budeš sretna.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me razumije.

Kad sam zakoračila u salu, svi su zanijemili. Haljina je blistala na svjetlu, a ja sam se osjećala kao najljepša žena na svijetu. Ivan me gledao kao da vidi čudo. Kasnije su mi prilazile žene i govorile: “Ivana, gdje si našla tu haljinu? Izgledaš kao ona glumica iz filmova!” Smijala sam se kroz suze.

Ali prava drama došla je kasnije, kad se pročulo da sam odbila mamine želje i tradiciju zbog svog izbora. Neki su me osuđivali, drugi su me podržavali. U meni se vodila borba – jesam li izdala obitelj ili sam napokon postala svoja?

Danas, kad gledam fotografije s vjenčanja i vidim osmijeh na svom licu, znam da sam napravila pravu stvar. Haljina za pet maraka postala je simbol moje hrabrosti i ljubavi prema sebi.

Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe snove samo zato što se bojimo što će reći ljudi? Zar nije vrijeme da budemo svoji – makar to značilo obući vjenčanicu s buvljaka?