Vječno rivalstvo sestara: Od djetinjstva do sinova

“Opet si ga upisala na još jedan tečaj? Zar nije dosta što već ide na engleski i plivanje?” Mirelin glas bio je oštar, a ja sam osjećala kako mi srce preskače dok sam promatrala svoje dvije kćeri kako sjede za mojim kuhinjskim stolom. Ivana je samo slegnula ramenima, ali u njenim očima vidjela sam onaj poznati prkos. “Leon voli učiti nove stvari. Ne želim da zaostaje za Tarikom.”

Mirela je uzdahnula i pogledala mene, kao da traži podršku. “Mama, reci joj da pretjeruje. Tarik je sretan i bez svih tih aktivnosti. Nije sve u natjecanju.”

Osjećala sam se kao da stojim na rubu ponora. Oduvijek sam znala da su moje kćeri različite. Ivana je bila povučena, nesigurna, uvijek je tražila potvrdu da vrijedi. Mirela je bila suprotna – društvena, uspješna, sve joj je nekako išlo od ruke. Nikada nisu bile bliske, ali nikada nisu ni otvoreno ratovale. Sve do sada.

Sjećam se dana kada su bile male. Ivana bi satima plakala jer nije mogla složiti puzzle kao Mirela. Ja bih je tješila, a Mirela bi samo slegnula ramenima i otišla van s prijateljicama. “Zašto ona uvijek mora biti bolja?” pitala bi me Ivana kroz suze. Nisam znala što reći.

Godine su prolazile, ali ništa se nije mijenjalo. Ivana je upisala ekonomiju, jedva završila fakultet, stalno mijenjala poslove. Mirela je završila medicinu s odličnim uspjehom, odmah našla posao u bolnici u Zagrebu. Kad su obje postale majke, nadala sam se da će ih to zbližiti. Ali dogodilo se suprotno.

Prvi znak bio je kad je Ivana upisala Leona u vrtić s engleskim programom, čim je Mirela spomenula da Tarik ide na glazbenu radionicu. Onda su krenule usporedbe – tko prije prohoda, tko bolje crta, tko ima više prijatelja. Sve sam to pokušavala ignorirati, ali sada više nije bilo moguće.

“Mama, ti uvijek braniš Mirelu!” Ivana mi je prebacila prošli tjedan kad sam pokušala smiriti situaciju. “Nije istina! Samo želim da prestanete s ovim glupostima!” povisila sam glas, što mi nije običaj. Ali ništa nije pomoglo.

Najgore mi je bilo gledati Leona i Tarika. Dječaci su rođaci, ali umjesto da budu prijatelji, stalno su u nekom natjecanju – tko će brže voziti bicikl, tko će dobiti bolju ocjenu iz matematike. Jednom sam čula Leona kako šapće: “Moram biti bolji od Tarika, mama će biti sretna.” Srce mi se slomilo.

Jednog popodneva, dok smo sjedili na terasi, Mirela je tiho rekla: “Znaš li ti koliko me boli što Ivana misli da sam joj neprijatelj? Samo želim da budemo normalna obitelj.” Pogledala sam je i vidjela suze u njenim očima. “Pokušaj joj to reći,” šapnula sam.

Ali kad god bi pokušale razgovarati, sve bi završilo u prepirci ili tišini. Ivana bi se povukla u sebe, a Mirela bi odustala.

Ponekad se pitam gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li previše hvalila Mirelu? Jesam li premalo podržavala Ivanu? Ili su jednostavno takve – različite do srži?

Prošlog Božića pokušala sam ih okupiti na zajedničkoj večeri. Sve je išlo dobro dok Leon nije pokazao svoju medalju sa školskog natjecanja iz matematike. Ivana je blistala od ponosa, a Mirela je samo kratko rekla: “Bravo.” Tarik je sjedio pored nje i šutio. Kasnije sam ga zatekla kako briše suze u hodniku.

“Zašto Leon uvijek mora biti bolji?” pitao me tiho. Nisam imala odgovor.

Nakon tog dana odlučila sam razgovarati s Ivanom nasamo. “Dušo, znaš li koliko te volim? Ali ovo natjecanje vas uništava. I tebe i Leona.” Pogledala me hladno: “Ti nikad nisi razumjela kako je to biti druga najbolja. Uvijek si bila ponosna na Mirelu.”

“Nije istina,” prošaptala sam kroz suze. “Samo želim da budete sretne.” Ali ona je već ustala i otišla.

Dani prolaze, a ja gledam kako se jaz među njima produbljuje. Ponekad sanjam o danima kad su bile male i kad sam ih mogla zagrliti obje istovremeno. Sada mi ostaje samo nada da će jednog dana pronaći put jedna do druge.

Ponekad se pitam: Je li moguće prekinuti ovaj lanac rivalstva prije nego što potpuno uništi našu obitelj? Ili smo svi samo žrtve svojih nesigurnosti i očekivanja?