“Više ne vidim koristi od tvog sina, odlazim od njega,” rekla mi je snaha

“Više ne vidim koristi od tvog sina, odlazim od njega.”

Te riječi odzvanjaju mi u glavi već danima. Stojim u kuhinji, ruke mi drhte dok pokušavam napraviti kavu, ali ne mogu prestati misliti na Sanjin pogled – hladan, odlučan, kao da joj više ništa nije sveto. Moj sin Ivan sjedi u dnevnoj sobi, pogrbljen, šutljiv. Nikada ga nisam vidjela tako slomljenog.

Sve je počelo prije devet godina, kad su Ivan i Sanja kupili stan u Novom Zagrebu. Bio je to mali stan, ali njihov. Sjećam se kako su oboje blistali od sreće, a ja sam bila ponosna majka. Ivan je radio kao vozač kamiona, a Sanja je bila učiteljica u vrtiću. Nisu imali puno, ali imali su jedno drugo i vjeru da će sve biti dobro.

Kad se rodila mala Lana, svi smo plakali od sreće. Sanja je otišla na porodiljni, ali nakon godinu dana nije se vratila na posao. “Ne mogu ostaviti Lanu samu,” govorila je. “Ionako Ivan dobro zarađuje.” Nisam se miješala, iako sam znala da rata za kredit nije mala. Godine su prolazile, a Sanja je ostajala kod kuće. Prvo zbog Lane, onda zbog druge trudnoće – rodio se Filip. Onda je došla pandemija, pa opet nema posla. Prošlo je osam godina otkako nije radila.

Ivan je radio sve više. Počeo je voziti i vikendom, uzimao dodatne ture po Bosni i Sloveniji. Vraćao bi se kući iscrpljen, ali uvijek s osmijehom za djecu. Sanja je postala nervozna, često bi vikala na djecu zbog sitnica. “Sve je na meni!” žalila se meni kad bih došla pomoći oko ručka ili čuvanja djece.

Jednog dana, prije šest mjeseci, Ivan je došao kući ranije nego inače. Našao je Sanju kako razgovara na mobitel s nekim muškarcem. Nije ništa rekao, ali od tada je sve krenulo nizbrdo. Počeli su se svađati gotovo svakodnevno. Djeca su plakala, a ja sam pokušavala smiriti situaciju.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam ih kako se svađaju:

– “Ne mogu više ovako! Sve sam žrtvovala za ovu obitelj!” vikala je Sanja.
– “Sanja, molim te, još malo strpljenja… Naći ćeš posao kad Filip krene u školu.”
– “A do tada? Da gledam kako ti propadaš od umora? Da živim kao sluškinja bez ikakve zahvalnosti?”

Nisam mogla izdržati pa sam ušla u dnevnu sobu.

– “Djeco, molim vas… Zar ne vidite da Lana i Filip sve čuju?”

Sanja me pogledala s prijezirom:

– “Vesna, ti si uvijek na Ivanovoj strani. Nikad nisi razumjela koliko sam ja žrtvovala.”

Nisam znala što reći. Osjećala sam se bespomoćno.

Prije dva tjedna dogodilo se ono najgore. Ivan je izgubio posao. Firma u kojoj je radio proglasila je stečaj. Došao je kući blijed kao krpa.

– “Sanja… dobio sam otkaz.”

Sanja ga je gledala nekoliko sekundi bez riječi, a onda samo ustala i otišla u spavaću sobu. Te noći nije izašla iz sobe.

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je nepodnošljiva. Ivan je pokušavao pronaći bilo kakav posao – dostavljao je hranu, radio na građevini na crno – ali ništa nije bilo dovoljno da pokrije kredit i režije.

Sanja se povukla u sebe. Počela je izlaziti navečer pod izlikom da ide kod prijateljice Mirele. Djeca su bila zbunjena i tužna.

Onda je došao taj dan. Došla sam ranije pomoći oko ručka kad me Sanja pozvala u kuhinju.

– “Vesna, moram ti nešto reći.”
– “Reci, dijete.”
– “Više ne vidim koristi od tvog sina. Odlazim od njega.”

Osjetila sam kako mi srce staje.

– “Kako to misliš? Što će biti s djecom?”
– “Djeca idu sa mnom kod mojih roditelja u Osijek. Ivan neka radi što hoće.”
– “Ali… zar ti nije stalo do svega što ste zajedno prošli?”
– “Dosta mi je žrtvovanja za nekoga tko mi više ništa ne može pružiti.”

Nisam mogla vjerovati što čujem. Gdje su nestale sve one godine ljubavi? Gdje su nestali zajednički planovi?

Ivan je došao u kuhinju taman kad je Sanja izlazila s koferom u ruci.

– “Sanja… molim te…”
– “Nemam više što tražiti ovdje.”

Djeca su plakala dok ih je vodila prema autu njezin otac koji ju je čekao ispred zgrade.

Ivan se srušio na pod i počeo plakati kao dijete. Nikada ga nisam vidjela tako slomljenog.

Dani prolaze, a ja sjedim u praznom stanu i pitam se gdje smo pogriješili. Je li kriv novac? Je li kriva nezaposlenost? Ili smo svi zajedno zaboravili što znači biti obitelj?

Ponekad uhvatim sebe kako gledam stare slike – Ivan i Sanja na moru s djecom, svi nasmijani… I pitam se: može li ljubav nestati preko noći? Ili smo svi predugo šutjeli o stvarima koje nas bole?

Možda će netko od vas znati odgovor: Je li moguće da čovjek postane „koristan“ ili „beskoristan“ partner preko noći? Što biste vi učinili na mom mjestu?