Vidjela sam šogora s drugom ženom i šutjela – sada me svi krive za tragediju

“Ne možeš mi to raditi, Dino!” vrištala je Ana dok su joj suze klizile niz lice. Stajala sam u hodniku, držeći se za zid, srce mi je tuklo kao ludo. Nisam znala trebam li ući i pokušati je utješiti ili nestati iz tog stana zauvijek. Sve je počelo prije tri mjeseca, naizgled običnog četvrtka.

Bila sam na povratku s posla, umorna i nervozna zbog gužve na tramvajskoj liniji broj 6. Kiša je padala uporno, a ja sam požurila prema kafiću u Radićevoj gdje sam trebala pokupiti kolače za Anu. Bila je trudna sedam mjeseci i stalno je žudjela za nečim slatkim. Kad sam ušla, odmah sam ga vidjela – Dinu, mog šogora, kako sjedi za stolom s nekom ženom. Nije to bila obična prijateljska kava. Njihove ruke su se dodirivale preko stola, a pogledima su govorili više nego što bi riječi ikad mogle.

Stala sam kao ukopana. Nisam znala što da radim. Dino me nije vidio, a ja sam se povukla iza stupa i promatrala ih još nekoliko minuta. Žena je bila mlađa, crne kose, smijala se njegovim šalama. Kad su ustali, Dino ju je zagrlio oko struka i poljubio u obraz. Osjetila sam mučninu.

Cijelim putem do Aninog stana razmišljala sam što da napravim. Ana me dočekala s osmijehom, pokazivala mi nove dječje stvari koje je kupila na sniženju. Gledala sam je i srce mi se kidalo. Nisam imala snage reći joj što sam vidjela. “Sve je u redu?” pitala me dok smo pile čaj od mente. “Da, samo sam umorna,” slagala sam.

Tjedni su prolazili. Dino je dolazio kući kasno, uvijek s nekim izgovorom. Ana je postajala sve nervoznija, ali nije ništa pitala. Jedne večeri, dok smo gledale seriju, Ana me upitala: “Misliš li da me Dino voli? Nekad ga ne prepoznajem.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Naravno da te voli,” odgovorila sam tiho.

Moja šutnja postajala je sve teža. Počela sam gubiti san, budila bih se noću znojna i s osjećajem krivnje. Mama me zvala svaki dan i pitala za Anu. Svi su očekivali da budem uz nju, ali nitko nije znao kakav teret nosim.

Jednog dana Ana je pronašla poruke na Dinovom mobitelu. Došla je k meni sva izbezumljena. “Zašto mi nisi rekla? Ti si znala!” vrištala je kroz suze. Nisam imala opravdanja. Samo sam šutjela i plakala s njom.

Dino je priznao aferu, ali rekao je da mu ništa ne znači. Ana mu nije vjerovala. Počela je prijevremeno rađati od stresa. Beba je rođena prerano i nekoliko dana se borila za život u inkubatoru.

Obitelj se raspala. Mama me gledala kao stranca. “Da si joj rekla na vrijeme, možda bi sve bilo drugačije!” govorila mi je svaki put kad bi me vidjela. Tata nije htio razgovarati sa mnom mjesecima.

Ana se povukla u sebe, prestala mi se javljati na telefon. Dino se iselio iz stana i viđao dijete samo vikendom. Ja sam ostala sama sa svojim mislima i osjećajem krivnje koji me proganjao svakog dana.

Ponekad sjedim na klupi ispred bolnice i gledam majke kako guraju kolica s bebama. Pitam se jesam li trebala reći istinu odmah, bez obzira na posljedice. Možda bih spasila sestru od boli, možda bih spriječila prerani porod.

Ali što ako bi istina još više uništila Anu? Što ako bi izgubila bebu od šoka? Nikad neću znati pravi odgovor.

Jedne večeri Ana mi je poslala poruku: “Ne mogu ti oprostiti što si šutjela, ali možda ću jednog dana razumjeti.”

Sjedim sama u svom stanu i vrtim sve iznova po glavi. Je li bolje reći istinu odmah ili štititi one koje volimo od boli? Jesam li ja krivac ili samo žrtva loših odluka drugih ljudi?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li šutnja uvijek izdaja ili ponekad čin ljubavi?