Vidjela sam šogora s drugom ženom i šutjela da zaštitim trudnu sestru – sada me svi krive za tragediju

“Ne možeš joj to reći, Alma! Ona je trudna, ne smiješ joj slomiti srce sada!” – šaptala sam sama sebi dok sam stajala iza ugla kafića u centru Sarajeva, gledajući kako moj šogor Dario drži za ruku neku nepoznatu ženu. Njihovi pogledi, smijeh, način na koji ju je nježno dotaknuo po obrazu… Sve mi je bilo jasno. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi se tresle. Nisam znala što da radim.

Moja sestra Lejla bila je u osmom mjesecu trudnoće. Cijeli život sanjala je o djetetu, a Dario joj je bio sve – ljubav iz srednje škole, muž, oslonac. Gledala sam ih kako grade svoj mali svijet i uvijek sam joj zavidjela na toj sreći. A sada, u jednom trenutku, sve se raspadalo pred mojim očima.

Te noći nisam oka sklopila. U glavi mi je odzvanjala Darijeva rečenica od prošlog vikenda: “Lejla je umorna, ali sve će biti dobro kad se beba rodi.” Nisam mogla vjerovati da je sposoban za takvu izdaju. Ujutro sam otišla kod Lejle pod izgovorom da joj donesem kolače. Sjela sam pored nje na kauč, gledala kako miluje trbuh i priča bebi o tome kako će tata biti najbolji na svijetu. Suze su mi navirale na oči, ali sam ih gutala. Nisam imala snage reći joj istinu.

Dani su prolazili, a ja sam nosila tu tajnu kao kamen oko vrata. Počela sam izbjegavati Darija, a Lejli sam dolazila sve češće, pokušavajući joj biti podrška. Mama me pitala zašto sam nervozna, ali nisam imala hrabrosti priznati ni njoj. “Sve je u redu, samo sam umorna od posla,” slagala sam.

Jednog popodneva, dok smo Lejla i ja pile kafu na balkonu, zazvonio joj je telefon. Dario je kasnio s posla i nije se javljao. Vidjela sam joj zabrinutost u očima. “Šta misliš, Alma, da mu se nešto nije desilo?” pitala me tiho. Samo sam slegnula ramenima i promijenila temu.

Nekoliko dana kasnije, Lejla je doživjela spontani pobačaj. Srušila se na pod kupatila, a ja sam bila prva koja je dotrčala kad je počela vrištati. Krv, bol i njen pogled pun očaja – nikada to neću zaboraviti. U bolnici su rekli da je bila pod velikim stresom. Dario je došao kasnije, uplakan i slomljen, ali ja sam ga gledala s gađenjem.

Nakon toga ništa više nije bilo isto. Lejla se povukla u sebe, danima nije izlazila iz sobe. Mama i tata su pokušavali razgovarati s njom, ali ona nije reagirala ni na što. Ja sam bila uz nju koliko god sam mogla, ali osjećala sam se bespomoćno.

Jedne večeri, dok smo sjedile u polumraku njene sobe, Lejla me pogledala ravno u oči: “Alma, jesi li ti znala nešto što ja ne znam?” Zastala sam na trenutak, a onda samo promrmljala: “Ne znam o čemu pričaš.” Ali ona me gledala kao da vidi kroz mene.

Nekoliko dana kasnije istina je izašla na vidjelo. Darijeva ljubavnica ga je potražila na poslu i napravila scenu pred kolegama. Netko je sve to snimio i poslao Lejli video. Kad ga je pogledala, slomila se potpuno. Vrištala je na mene: “Znala si! Vidjela si ga! Kako si mogla šutjeti? Bila si mi jedina sestra!”

Roditelji su me optužili da sam svojim šutnjom uništila obitelj. “Da si joj rekla odmah, možda bi se spasila! Možda bi manje patila!” govorila je mama kroz suze. Dario je nestao iz naših života – nitko ga više nije želio vidjeti.

Ostala sam sama sa svojom krivnjom i pitanjima koja me proganjaju svaku noć. Jesam li trebala reći istinu odmah? Jesam li time što sam šutjela zapravo najviše povrijedila sestru koju sam željela zaštititi?

Danas sjedim u praznom stanu i gledam stare slike nas dvije – nasmijane djevojčice iz Travnika koje su vjerovale da će uvijek biti tu jedna za drugu. A sada… sada ne znam hoće li mi ikada oprostiti.

Možda ste vi pametniji od mene – što biste vi učinili? Je li bolje reći istinu odmah ili šutjeti da zaštitite voljene? Koliko nas košta ta šutnja?