Večer kad su djeca sjela za stol: trenutak koji je promijenio sve
“Zašto opet kasniš, Lejla?” moj glas je zadrhtao dok sam gledala kćer kako tiho spušta torbu na pod. Miris pečenih paprika širio se kuhinjom, ali atmosfera je bila napeta kao nikad prije. Dino, moj sin, već je sjedio za stolom, zureći u ekran mobitela, dok je muž, Jasmin, šutke promatrao kroz prozor, puštajući da mu cigareta dogori do filtera.
“Imala sam dodatnu nastavu, mama. Rekla sam ti,” odgovorila je Lejla, ne podižući pogled. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Nije to bila samo još jedna večera – osjećala sam da se nešto lomi u nama. Dani su prolazili u žurbi, svatko u svom svijetu, a ja sam se grčevito držala za rituale: zajednički ručak nedjeljom, kolač subotom, večera svaki dan. Ali sve češće sam bila sama za stolom.
“Dino, možeš li barem na pet minuta ostaviti taj telefon?” pokušala sam smireno. On je uzdahnuo, ali ipak odložio mobitel. Jasmin je ugasio cigaretu i sjeo nasuprot meni. Pogledali smo se – umorni, iscrpljeni, kao dva stranca koja su nekad dijelila snove.
“Hoćemo li početi?” upitala sam tiho. Nitko nije odgovorio. Samo su viljuške zveckale po tanjirima. U tom trenutku, kroz prozor se začuo lavež susjedovog psa i smijeh djece iz dvorišta. Sjetila sam se dana kad smo i mi tako sjedili vani, svi zajedno, bezbrižni.
“Mama, zašto si tako nervozna?” Dino je napokon progovorio. Pogledala sam ga – imao je samo petnaest godina, ali oči su mu bile ozbiljne, odrasle prerano.
“Nisam nervozna… Samo… Nedostajete mi. Svi ste mi nekako daleko zadnjih mjeseci.” Glas mi je zadrhtao. Lejla je spustila viljušku i pogledala me prvi put tog dana.
“Mama, svi imamo svoje probleme. Ti stalno misliš da si ti jedina kojoj je teško.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Jasmin je šutio, ali vidjela sam da ga pogađa svaka riječ. U tom trenutku, sve što sam godinama skrivala iza osmijeha i toplih obroka isplivalo je na površinu.
“Znaš li ti koliko se trudim? Koliko puta sam preskočila kavu s prijateljicama jer sam čekala da dođete kući? Koliko puta sam slagala osmijeh kad ste vi bili ljuti ili tužni? Ja… Ja samo želim da budemo zajedno kao nekad!”
Tišina. Dino je spustio glavu. Lejla je obrisala suzu s obraza. Jasmin je ustao i zagrlio me s leđa.
“Ajla, nismo ni mi savršeni. Znam da nisam bio tu koliko treba… Znam da sam često bježao u šutnju i cigarete. Ali volim vas sve više nego išta na svijetu. Samo… Nekad ne znam kako to pokazati.”
Lejla je ustala i prišla mi. “Mama, oprosti što te ponekad uzimam zdravo za gotovo. I meni fali ono naše vrijeme kad smo zajedno gledali serije ili kad si me učila praviti pitu. Samo… Sve se promijenilo otkad si počela raditi duže, otkad Dino ima svoje društvo, otkad tata stalno šuti…”
Dino je ustao i zagrlio nas obje. “Možemo li pokušati opet? Da barem jednom tjedno svi budemo zajedno bez telefona? Da pričamo kao prije?”
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno. Kao da su godine nerazgovaranja i prešućenih osjećaja napokon našle put van.
Te večeri smo prvi put nakon dugo vremena razgovarali iskreno – o strahovima, o tome kako nas boli kad vidimo roditelje umorne i zabrinute, o tome kako nas škola pritišće i kako nam fali ono malo mira kod kuće.
Jasmin je predložio da subotom navečer svi zajedno pripremamo večeru – svatko svoj specijalitet. Dino se nasmijao: “Ja ću praviti palačinke!” Lejla je dodala: “A ja ću probati napraviti baklavu kao nana!”
Smijali smo se kroz suze. Osjetila sam kako se nešto mijenja – ne naglo, ne preko noći, ali dovoljno da povjerujem da možemo opet biti obitelj kakvu pamtim iz djetinjstva.
Kasnije te noći, dok su svi već spavali, sjela sam za kuhinjski stol i gledala prazne tanjire i čaše s tragovima soka od višnje. Srce mi je bilo puno zahvalnosti i tuge istovremeno.
Pitala sam se: Koliko često zaboravimo reći onima koje volimo koliko nam znače? Koliko puta pustimo da nas svakodnevica odnese daleko jedne od drugih? Možemo li ikada vratiti ono izgubljeno vrijeme ili nam ostaje samo da učimo voljeti bolje – danas?