Unuci Su Mi Sve, Ali Ne Dopuštaju Mi Da Budem Baka

“Ne, mama, ne možeš ih čuvati ovaj vikend. Već smo dogovorili s Mirelinom sestrom.” Ivanov glas bio je hladan, gotovo mehaničan, dok mi je to govorio preko telefona. Osjetila sam kako mi srce tone, kao da mi je netko istrgnuo komad duše. “Ali Ivane, znaš koliko mi znače… Nisam ih vidjela već tri tjedna!” pokušala sam, glas mi je zadrhtao. S druge strane tišina, pa uzdah. “Mama, znaš da Mirela ne želi. Ne želimo opet rasprave.”

Spustila sam slušalicu i sjela na stari trosjed u dnevnoj sobi. Zidovi su bili puni slika – Ivan kao dječak na biciklu, Mirela s osmijehom na vjenčanju, moji unuci, Sara i Luka, s prvim zubićima i razbarušenom kosom. Sve što imam od njih su te slike i rijetki susreti na rođendanima ili Božiću, kad svi glumimo sretnu obitelj.

Nije uvijek bilo tako. Kad se Ivan oženio Mirelom, bila sam presretna. Djevojka iz dobre bosanske obitelji, vrijedna, pametna, uvijek nasmijana. Prvih godina sve je bilo u redu – pomagali smo im koliko smo mogli. Moj pokojni muž Ante i ja dali smo im novac za kaparu za stan u Dugavama, poklonili im stari auto kad su dobili Saru. Nikad nisam tražila ništa zauzvrat osim malo vremena s unucima.

Ali onda je Ante iznenada umro. Sve se promijenilo. Ostala sam sama u stanu punom uspomena i tišine. Ivan je bio zauzet poslom, Mirela trudna s Lukom, a ja sam pokušavala biti korisna – kuhala sam im ručkove, čuvala Saru kad su morali kod doktora ili na posao. Mislila sam da radim najbolje što mogu.

Jednog dana, dok sam spremala juhu u njihovoj kuhinji, čula sam kako Mirela šapće Ivanu u hodniku: “Tvoja mama stalno dolazi bez najave, kao da je ovo njezina kuća. I stalno nam prigovara kako trošimo novac!” Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Nisam znala da me tako doživljava.

Nakon toga sve se promijenilo. Počeli su me izbjegavati. Kad bih pitala mogu li čuvati djecu, uvijek bi imali izgovor – Sara ima trening, Luka ide kod prijatelja, Mirela radi od kuće pa joj ne treba pomoć. A onda su počele optužbe.

Jednog popodneva došla sam im donijeti kolače koje Sara voli. Mirela me dočekala na vratima s umornim očima. “Ljiljana, molim te, nemoj više donositi stvari bez da pitaš. Imamo sve što nam treba.” Pokušala sam objasniti da samo želim pomoći, ali ona je odmahnula rukom: “Znaš li koliko nas košta ovaj stan? Koliko smo morali uzeti kredita? Ivan kaže da si ti nagovarala da kupimo baš ovdje jer je blizu tebi! Sad jedva spajamo kraj s krajem.” Ostala sam bez riječi.

Te večeri sam plakala do kasno u noć. Nisam znala da me smatraju teretom. Nisam znala da misle da sam kriva za njihove probleme.

Prolazili su mjeseci. Povremeno bih vidjela Saru i Luku na igralištu kad bih išla u dućan – uvijek s Mirelinom sestrom ili Ivanom. Mahnuli bi mi sramežljivo, a ja bih im krišom ostavila čokoladicu u džepu jakne kad nitko ne gleda.

Moja prijateljica Ružica iz susjedstva često me tješi: “Ma pusti ih, djeca su nezahvalna danas! Kad im zatrebaš, opet će doći.” Ali nije to tako jednostavno. Svaka baka želi biti dio života svojih unuka – pričati im priče prije spavanja, voditi ih na sladoled na Jarun, gledati ih kako rastu.

Jedne subote odlučila sam otići na vrata bez najave. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam zvonila. Otvorila je Mirela. “Opet ti? Ljiljana, stvarno više ne možemo ovako! Moraš shvatiti da imamo svoj život!” Sara je provirila iza njezinih nogu: “Bako? Hoćeš li ostati?” Suze su mi navrle na oči.

“Ne mogu sad, zlato… Samo sam htjela vidjeti jeste li dobro,” prošaptala sam i okrenula se prema liftu.

Te noći sanjala sam Antu kako sjedi za stolom i smiješi se Sari i Luki dok crtaju po papiru. Probudio me osjećaj praznine koji nije nestao ni kad je sunce obasjalo moj mali stan.

Pokušala sam razgovarati s Ivanom još jednom. Pozvala sam ga na kavu u kvartovski kafić gdje smo nekad zajedno gledali Dinamo. Došao je nevoljko.

“Ivane, molim te… Što sam napravila? Zašto me izbjegavate?”

Pogledao me tužno: “Mama… Mirela misli da nas stalno kritiziraš zbog novca i načina života. Osjeća se kao da nisi zadovoljna njome ni našim izborima.”

“Ali ja samo želim pomoći! I biti baka svojoj unučadi! Zar je to grijeh?”

Ivan je slegnuo ramenima: “Možda si previše uključena… Možda nam treba malo prostora.”

Otišao je prije nego što sam stigla išta reći.

Dani prolaze sporo kad si sam. Gledam slike svojih unuka i pitam se hoće li me jednog dana pamtiti kao baku koja ih voli ili kao stranca koji im je smetao.

Možda sam griješila što sam previše željela biti dio njihovih života? Možda nisam znala stati na vrijeme? Ali zar nije svaka baka rođena s pravom da voli svoje unuke?

Što vi mislite – jesam li pogriješila što sam se trudila biti prisutna ili su oni zaboravili koliko ljubav može značiti?