Uloga iz koje nema izlaza – Priča jedne žene iz Sarajeva
“Lejla, šta si opet zaboravila? Rekla sam ti da se pitaš moju majku prije nego što išta skuhaš!” glas Amre, moje svekrve, odjeknuo je kroz stan kao šamar. Stajala sam pored šporeta, ruke mi se tresle dok sam pokušavala sakriti suze. Nisam imala snage odgovoriti. Samir je sjedio za stolom, gledao u telefon, kao da ne čuje ništa. To je bio naš svakodnevni ritual: ja na meti, on u tišini.
Nisam uvijek bila ovakva. Prije pet godina, bila sam djevojka puna snova, studentica prava na Univerzitetu u Sarajevu. Imala sam prijatelje, planove, vjerovala sam da ću jednog dana raditi u nekoj nevladinoj organizaciji i pomagati ženama poput mene. Onda je došao Samir. Naša veza je počela nevino, ali ubrzo su naši roditelji počeli pričati o braku. “Tako je red,” govorila je moja majka. “Samir je dobar dečko, iz ugledne porodice.”
Pristala sam, misleći da će ljubav doći s vremenom. Prva godina braka bila je puna kompromisa. Samirova majka Amra uselila se s nama jer joj je muž umro. “Ne mogu biti sama,” rekla je Samir, a ja nisam imala srca da kažem ne. Ubrzo sam shvatila da moj život više nije moj.
“Lejla, nisi dobro oprala suđe!” vikala bi Amra svaki put kad bi pronašla mrlju na tanjiru. “Lejla, zašto nisi kupila pravi hljeb? Lejla, gdje si bila toliko dugo?” Svaka moja odluka bila je pod lupom. Samir bi samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je mama, pusti je.”
Moja majka me jednom nazvala: “Kako si, dušo?” Glas joj je bio topao, ali nisam imala snage reći istinu.
“Dobro sam, mama. Sve je u redu,” slagala sam.
Noći su bile najteže. Ležala bih budna, gledala u plafon i pitala se gdje sam nestala. Sjećala sam se svojih studentskih dana, smijeha s prijateljicama na Baščaršiji, osjećaja slobode dok šetam Ferhadijom. Sada sam bila samo nečija snaha, nečija supruga.
Jednog dana, dok sam čistila dnevni boravak, Amra je ušla i sjela na kauč.
“Lejla, znaš li ti šta znači biti dobra žena? Moraš uvijek biti tu za muža i porodicu. Nema tu mjesta za tvoje snove i fakultete. To su gluposti!”
Osjetila sam kako mi srce tone. Htjela sam viknuti: “A šta je sa mnom? Zar ja nisam važna?” Ali riječi su ostale zarobljene u grlu.
Samir je sve više vremena provodio na poslu ili s prijateljima. Kad bih mu pokušala reći kako se osjećam, samo bi odmahnuo rukom: “Previše dramatiziraš. Svi tako žive.”
Jedne večeri, nakon još jedne svađe s Amrom zbog pogrešno skuhanog graha, otišla sam u sobu i zatvorila vrata za sobom. Počela sam plakati tako tiho da me niko ne čuje. U tom trenutku zazvonio mi je telefon – bila je to Aida, moja najbolja prijateljica iz studentskih dana.
“Lejla! Gdje si nestala? Nema te nigdje! Hajde na kafu sutra?”
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.
Sutradan smo sjedile u malom kafiću blizu Vječne vatre.
“Šta ti se desilo? Izgledaš umorno,” rekla je Aida zabrinuto.
Pogledala sam je i po prvi put izgovorila naglas ono što me tišti:
“Ne znam više ko sam. Osjećam se kao zatvorenica u vlastitom životu. Sve što radim nije dovoljno dobro ni za Samira ni za njegovu majku. Zaboravila sam kako se smijem…”
Aida me uhvatila za ruku:
“Lejla, moraš misliti na sebe! Nisi ti rođena da budeš ničija sluškinja! Imaš pravo na svoj život!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima nakon toga. Počela sam krišom čitati stare knjige iz prava koje sam sakrila u kutiju ispod kreveta. Pisala sam dnevnik noću kad svi zaspu. Sanjala sam o tome da jednog dana ponovo upišem fakultet.
Ali svaki put kad bih skupila malo hrabrosti da razgovaram sa Samirom o svojim željama, naišla bih na zid.
“Lejla, nemamo novca za tvoje gluposti! Šta će ti fakultet kad imaš porodicu?”
Jednog dana Amra me zatekla kako pišem u dnevnik.
“Šta to radiš? Pišeš protiv nas? Znaš li ti koliko smo ti dali? Bez nas ne bi imala ništa!”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Počela sam vjerovati da stvarno ništa ne vrijedim bez njih.
Ali onda bih se sjetila Aidinih riječi i onog osjećaja slobode dok sjedim s njom na kafi.
Prošlo je još nekoliko mjeseci u istoj rutini – poniženja, šutnja, suze koje brišem prije nego što ih iko vidi. Jedne noći sanjala sam sebe kako stojim pred sudom i branim ženu koja plače zbog nasilja u porodici. Probudila sam se s osjećajem da moram nešto promijeniti.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i rekla Samiru:
“Želim ponovo upisati fakultet. Želim raditi nešto za sebe. Ako ti to smeta… možda više ne možemo biti zajedno.”
Gledao me šokirano nekoliko sekundi pa ustao i izašao iz stana bez riječi.
Amra me gledala kao da sam poludjela:
“Ti si nezahvalna! Sve smo ti dali!”
Ali ovaj put nisam plakala. Osjetila sam olakšanje što sam napokon rekla ono što osjećam.
Dani su prolazili sporo. Samir se vratio kući nakon tri dana šutnje i rekao:
“Ako to stvarno želiš… radi šta hoćeš. Ali znaj da više neće biti isto između nas.”
Nisam znala šta me čeka, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam nadu.
Danas sjedim za stolom s knjigama pred sobom i pišem ovu priču. Još uvijek živim s Amrom i Samirom, ali više nisam ona ista Lejla koja šuti i trpi sve.
Pitam se: Koliko nas još živi ovako – zarobljene između tuđih očekivanja i vlastitih snova? Imamo li snage da prekinemo lanac šutnje i pronađemo sebe?