Uljezi u mom domu – priča o izdaji i snazi
“Tko ste vi i što radite u mojoj kući?” – moj glas je zadrhtao, ali nisam mogla sakriti bijes. Stajala sam na pragu dnevnog boravka, a ispred mene su sjedili troje ljudi koje nikad prije nisam vidjela. Moja majka, Jasna, stajala je pored njih, pogleda spuštenog u pod. U ruci je držala šalicu kave, ali ruka joj je drhtala.
“Ana, smiri se… Ovo su gosti”, prošaptala je, ali njen glas nije imao onu toplinu koju sam pamtila iz djetinjstva. Gosti? U mojoj kući, bez mog znanja? Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
“Gosti? Mama, vrata su bila otključana! Tko su oni?”
Jedan od muškaraca, visok i proćelav, ustao je i pružio mi ruku. “Ja sam Zoran, tvoj… pa, možemo reći rođak. Došli smo razgovarati o kući.”
O kući? Pogledala sam majku, tražeći objašnjenje. Nije ga bilo. Samo tišina i težak zrak između nas.
Nisam znala što me više boli – osjećaj da mi netko krade dom ili to što mi majka ništa nije rekla. Odrasla sam u ovoj kući u predgrađu Sarajeva, gdje su mirisi bakinog kruha i zvukovi dječje igre ispunjavali svaki kutak. Nakon rata smo ostali samo nas dvije. Otac je nestao negdje na liniji razdvajanja, a brat Ivan otišao u Zagreb i rijetko se javljao.
“Ana, sjedi… Moramo razgovarati”, rekla je majka tiho.
Sjela sam na rub stare fotelje, osjećajući kako mi se noge tresu. Zoran je sjeo nasuprot mene, a dvije žene koje su ga pratile šutjele su i promatrale me kao da sam uljez u vlastitom domu.
“Tvoja majka i ja smo polubraća i sestre”, započeo je Zoran. “Ova kuća pripada našoj porodici. Došli smo dogovoriti podjelu imovine.”
U meni se sve prelomilo. “Podjelu? Nakon toliko godina? Gdje ste bili kad smo gladovali? Kad smo sami popravljali krov nakon granatiranja? Sad ste došli uzeti ono što smo gradili iz ničega?”
Majka je šutjela. Pogledala me kroz suze. “Ana, nisam znala kako da ti kažem… Tvoj otac je ostavio oporuku. Zoran ima pravo na dio kuće.”
Osjetila sam izdaju koja me gušila. Sve one godine kad sam radila dva posla da platim račune, kad sam se odricala svega da bi nam bilo bolje – sad su bile ništa.
“Zašto mi nisi rekla? Zašto si šutjela sve ove godine?”
Majka je slomljeno sjela pored mene. “Bojala sam se da ćeš otići… Da ćeš me ostaviti samu kao Ivan.”
Zoran je uzdahnuo. “Nismo ovdje da pravimo probleme. Samo želimo ono što nam pripada. Ako treba, prodat ćemo kuću i podijeliti novac.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se svijet ruši. Moj dom, jedino sigurno mjesto koje sam imala, sad je predmet trgovine.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam na prozoru i gledala svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. Sjećanja su navirala – prvi dan škole, miris snijega kad bi otac donio drva za peć, majčine ruke koje su me tješile kad bih plakala zbog Ivana.
Sljedećih dana kuća je bila puna nepoznatih ljudi – odvjetnici, rodbina koju nikad nisam upoznala, susjedi koji su šaptali iza leđa. Majka je šutjela ili plakala. Ivan se javio samo jednom: “Ana, prodaj to i dođi u Zagreb. Ovdje ti je bolje.” Ali ja nisam htjela otići. Nisam htjela predati ono što mi je značilo sve.
Jedne večeri sjela sam s majkom za kuhinjski stol.
“Mama, zašto si uvijek birala šutnju umjesto istine? Zar ti nije bilo lakše podijeliti teret sa mnom?”
Pogledala me kroz suze. “Nisam znala kako… Bojala sam se da ćeš me mrziti.”
“Ne mrzim te… Samo želim znati istinu. I želim da se borimo zajedno.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlile smo se kao majka i kćer.
Sutradan sam otišla kod odvjetnika s majkom uz rame. Rekla sam Zoranu: “Neću vam dati kuću bez borbe. Ako želite svoj dio, dobit ćete ga – ali nećete mi uzeti dom bez borbe!”
Bitka za kuću trajala je mjesecima. Sudovi, prijetnje, ružne riječi na obiteljskim okupljanjima. Ali kroz sve to naučila sam nešto važno – dom nije samo zidovi i krov; dom su ljudi koje voliš i uspomene koje nosiš sa sobom.
Na kraju smo postigli dogovor – Zoran je dobio svoj dio novca, ali kuća je ostala meni i majci. Ivan nikad nije došao po svoj dio; ostao je stranac na drugom kraju granice.
Danas sjedim na istom prozoru i gledam svjetla Sarajeva. Majka plete šal za zimu, a ja pišem ovu priču.
Pitam se: Koliko nas živi u lažima iz straha od istine? I koliko nas bi imalo snage boriti se za ono što nam pripada kad svi drugi odustanu?