Uljezi u mom domu: Istina koju nisam htjela znati
Već na stubištu, dok sam se penjala prema trećem katu naše stare zgrade u Sarajevu, srce mi je tuklo kao ludo. Ključevi su mi drhtali u ruci, ali nisam ih ni stigla upotrijebiti – vrata su bila odškrinuta. U trenu sam se sjetila svih onih priča koje sam slušala od susjede Zlate o provalama, ali ono što sam čula iznutra nije bio šapat lopova, nego smijeh. Smijeh koji mi je bio poznat, ali i stran.
“Ajde, Jasmina, ne pravi se luda! Pa znaš da je ovo bilo neizbježno!” začula sam glas svog brata Damira, dok je moja sestra Lejla nervozno šuškala papirima. Ušla sam naglo, a prizor me zaledio: moj brat i sestra, zajedno s našom majkom Nadom, sjedili su za stolom i prebirali po mojim stvarima. Na stolu su bile moje stare bilježnice, fotografije iz djetinjstva, pa čak i onaj dnevnik koji sam skrivala ispod madraca.
“Šta radite?” glas mi je bio tanak, ali odlučan. Damir je podigao pogled i slegnuo ramenima.
“Morali smo nešto poduzeti. Ti si ionako uvijek sve držala za sebe, kao da smo ti mi neprijatelji.”
Lejla je izbjegavala moj pogled. Majka je samo uzdahnula i rekla: “Jasmina, nisi ti jedina koja ima pravo na istinu.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve ono što sam godinama pokušavala sačuvati – privatnost, povjerenje, sigurnost – nestalo je u trenu. Nisam mogla vjerovati da su baš oni, moji najbliži, odlučili provaliti u moj svijet bez pitanja.
“Nisam znala da ste postali lopovi vlastite sestre,” prošaptala sam.
Damir je ustao i krenuo prema meni: “Prestani dramatizirati! Ovo je tvoja porodica. Mi imamo pravo znati šta kriješ.”
“A šta to krijem? Da sam umorna od vaših laži? Da znam za tatinu drugu porodicu u Mostaru? Da znam za tvoje kockarske dugove? Da znam da Lejla nije otišla u Njemačku zbog posla nego zbog onog abortusa o kojem niko ne smije pričati?”
Tišina je eksplodirala među nama. Majka je počela plakati. Lejla se tresla, a Damir je stisnuo šake.
“Ti si uvijek bila ta koja sve zna, ali nikad ništa ne kaže!” vikao je Damir.
“Jer ste me naučili da šutim! Da trpim! Da budem jaka za sve vas!”
Suze su mi tekle niz lice dok sam gledala kako se sve ono što sam gradila raspada pred mojim očima. Sjetila sam se djetinjstva u malom stanu na Grbavici, mirisa majčine pite i tatinih priča o ratu. Sjetila sam se noći kad sam prvi put shvatila da ništa nije onako kako izgleda – kad sam čula majku kako plače zbog tatine prevare, kad sam vidjela Damira kako krade novac iz tatinog novčanika, kad mi je Lejla priznala da želi pobjeći iz ovog grada.
Ali uvijek sam šutjela. Bila sam ta koja sluša, koja tješi, koja popravlja tuđe greške.
Sad su oni provalili u moj svijet.
“Odlazim,” rekla sam tiho. “Neću više biti ta koja nosi vaše terete.”
Majka je ustala i pokušala me zagrliti: “Jasmina, molim te…”
Odmaknula sam se: “Ne mogu više. Oprostite mi, ali ja biram sebe.”
Izašla sam iz stana i osjetila hladan zrak na licu. Hodala sam bez cilja kroz ulice koje su mirisale na kišu i stare kestene. U glavi mi je odzvanjalo sve ono što nikad nisam rekla naglas – koliko me boli njihova izdaja, koliko me boli što nikad nisam bila dovoljno važna sebi.
Tih dana sam spavala kod prijateljice Amre na Dobrinji. Ona me gledala s tugom dok sam joj pričala sve što se dogodilo.
“Znaš,” rekla je jednom dok smo pile kafu na balkonu, “nije lako biti jaka kad svi očekuju da ćeš ti izdržati sve. Ali možda je vrijeme da pustiš druge da nose svoje terete.”
Nisam znala kako dalje. Dani su prolazili u magli – posao u knjižari više me nije ispunjavao, ljudi su mi postali stranci. Ponekad bih vidjela Damira na ulici kako žuri negdje, Lejlu kako nosi vrećice iz prodavnice, majku kako sjedi sama na klupi ispred zgrade.
Niko nije zvao. Niko nije pitao kako sam.
Ali prvi put u životu osjećala sam neku čudnu slobodu. Počela sam pisati – o svemu što me boli, o svemu što nisam smjela reći. Počela sam trčati svako jutro uz Miljacku, osjećajući kako mi tijelo postaje lakše bez tuđih očekivanja.
Jedne večeri nazvala me Lejla.
“Jasmina… izvini. Nismo imali pravo. Samo… bojali smo se da ćeš nas ostaviti kao tata.”
Nisam znala šta da kažem. Možda ni ona nije znala šta traži od mene – oprost ili samo potvrdu da još postojimo kao porodica.
“Možda smo svi previše povrijeđeni da bismo znali voljeti kako treba,” rekla sam tiho.
Zatvorila sam oči i pustila suze da teku.
Danas živim sama u malom stanu na Marijin Dvoru. Još uvijek volim svoju porodicu, ali više ne dopuštam da mi uzmu ono malo mira što imam. Naučila sam da nije slabost reći “dosta” i otići kad te najviše boli.
Ponekad se pitam – koliko nas živi s tuđim teretima jer se bojimo biti sami? I koliko nas bi napokon prodisalo kad bismo skupili hrabrosti reći: “Biram sebe.”