Ulaznice u zadnji čas: Poklon ili nesporazum?
“Zar se šališ sa mnom, Mirela?” viknula sam u slušalicu, dok sam stajala pred sandučićem, držeći dvije ulaznice za večerašnju predstavu u HNK-u. Ruke su mi se tresle, ne od uzbuđenja, nego od bijesa i umora. “Dva sata prije početka? Znaš li ti koliko sam danas toga imala na poslu? I još moram pokupiti Leona iz vrtića!”
Mirelin glas bio je veseo, kao da mi je upravo poklonila putovanje na Maldive, a ne još jednu obavezu. “Ajde, Lana, opusti se! Znam da voliš kazalište. Ovo je baš dobra predstava, a ja sam mislila da će ti dobro doći malo zabave. Poklonila sam ti i drugu kartu, povedi koga hoćeš!”
Duboko sam udahnula, pokušavajući ne eksplodirati. Pogledala sam prema prozoru susjede Ružice koja je uvijek znala kad nešto nije u redu. Zamišljala sam kako me sad promatra i klima glavom: “Opet ona Mirela…”
Dan mi je već bio kaotičan. Šefica je urlala zbog nekog izvještaja, Leon je imao temperaturu noć prije, a muž Dario je bio na službenom putu u Sarajevu. Kad sam napokon sjela popiti kavu, zazvonio je mobitel – Mirela.
“Znaš što?” rekla sam joj kroz zube. “Nije svaki poklon poklon ako dolazi s pritiskom. Mogla si mi barem javiti dan ranije.”
“Ali Lana, iznenađenja su najbolja kad su spontana!” smijala se ona. “Sjeti se kad sam ti donijela onu tortu za rođendan bez najave!”
“Tada sam bila na dijeti!”
Mirela je šutjela nekoliko sekundi. “Znaš što? Ako nećeš ići, daj ih nekome drugome. Samo nemoj biti ljuta na mene.”
Prekinula sam poziv i sjela na stepenice ispred zgrade. Ulaznice su mi ležale u krilu kao teret. Sjetila sam se kako smo Mirela i ja nekad bile nerazdvojne – još od gimnazije u Mostaru, kad smo zajedno bježale s nastave i sanjale o velikim gradovima i velikim životima. Ali sada… sada su naši životi bili puni kompromisa, obaveza i neizgovorenih zamjerki.
Nazvala sam mamu. “Mama, možeš li pokupiti Leona iz vrtića? Dobila sam neke ulaznice za kazalište…”
Mama je odmah pristala, ali nisam mogla ne čuti ton razočaranja u njenom glasu. “Opet te ta tvoja Mirela uvukla u nešto? Kad ćeš naučiti reći joj ne?”
Pogledala sam na sat. Ostalo mi je sat i pol do početka predstave. Kome da dam drugu kartu? Dario nije tu, mama ne voli kazalište, a sestra Ivana ima malu bebu.
Na kraju sam nazvala kolegicu Anu iz ureda. “Ana, hoćeš sa mnom večeras u HNK? Imam dvije karte, ali moramo krenuti za pola sata.”
Ana je pristala bez puno pitanja – ona je uvijek bila spontana, možda čak i više nego Mirela.
Dok smo sjedile u tramvaju prema centru grada, Ana me gledala sa strane. “Zvučiš kao da si ljuta što ideš na predstavu. Zar nije to ono što voliš?”
“Volim ja kazalište,” priznala sam tiho. “Ali ne volim kad mi netko planira život bez da me pita. Znaš koliko mi znači svaki slobodan trenutak? Kad imaš dijete i posao, svaki sat je dragocjen.”
Ana se nasmijala. “Možda Mirela samo želi da se malo opustiš. Možda ona vidi nešto što ti ne vidiš – da si previše ozbiljna zadnjih mjeseci.”
Predstava je bila odlična – smijale smo se, plakale i na trenutke zaboravile na sve brige. Ali kad su se svjetla upalila, opet me preplavio osjećaj krivnje: što ako Leon traži mamu prije spavanja? Što ako Mirela misli da nisam zahvalna?
Vratila sam se kući kasno. Mama me čekala s Leonom koji je već spavao.
“Jesi li uživala?” pitala me tiho.
Kimnula sam glavom, ali nisam znala što osjećam.
Kasnije te noći stigla mi je poruka od Mirele: “Nadam se da si uživala. Znam da ponekad pretjeram s iznenađenjima… Samo želim da znaš koliko mi znači naše prijateljstvo.”
Gledala sam u ekran dugo vremena prije nego što sam odgovorila: “Hvala ti na svemu, ali idući put molim te – pitaj me prije nego što planiraš nešto za mene. Volim iznenađenja, ali još više volim kad me netko razumije.”
Ležeći u krevetu pitala sam se: Jesam li ja ta koja previše komplicira? Ili su granice prijateljstva upravo ono što nas čini bližima?
Što vi mislite – gdje završava pažnja, a počinje nametanje? Je li bolje imati prijatelja koji vas gura izvan zone komfora ili onoga koji poštuje vaše granice?