U sjeni svekrve – Priča jedne Sarajke
“Lejla, opet nisi dobro usisala ispod stola. Vidiš li ti ove mrvice?” Glas moje svekrve Fikrete parao je tišinu stana dok sam pokušavala umiriti Eminu, koja je plakala jer nije htjela obući čarape. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce lupa u grlu, a ruke mi drhte od nemoći. “Fikreta, sad ću… samo da smirim Eminu,” pokušala sam mirno, ali ona je već uzela usisivač iz mojih ruku.
“Nema veze, ja ću! Ti nikad nemaš vremena za red u kući. Kad sam ja bila mlada…” Počela je svoju priču po stoti put, a ja sam gledala kroz prozor na sivilo sarajevske zime i pitala se kad će napokon prestati padati snijeg – ili barem ova kiša riječi koja me svakodnevno natapa.
Adnan je bio na poslu, kao i obično. Radio je prekovremeno u banci, a kad bi došao kući, bio bi umoran i šutljiv. “Mama samo želi pomoći,” govorio bi mi navečer dok bih mu se žalila. “Znaš kakva je ona. Pusti je, proći će to.” Ali nije prolazilo. Svaki dan ista priča: Fikreta dolazi u 14 sati, donosi pitu ili supu koju nitko nije tražio, kritikuje kako perem suđe, kako odgajam Eminu, kako nisam dovoljno pažljiva prema Adnanu.
Jednog dana, dok sam slagala veš u spavaćoj sobi, čula sam kako Fikreta šapuće Emini: “Mama ti ne zna napraviti pravi burek. Kad porasteš, dođi kod mene pa ću te naučiti.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala jesam li više ljuta ili povrijeđena. Jesam li stvarno tako loša majka? Tako loša supruga?
Moja mama živi u Mostaru i rijetko dolazi. Telefonom me uvijek tješi: “Lejla, ne obaziri se. Ti znaš najbolje za svoje dijete.” Ali riječi moje majke su bile tihe u odnosu na svakodnevnu buku Fikretinih kritika.
Jednog petka navečer, dok smo Adnan i ja sjedili za stolom, skupila sam hrabrost: “Adnane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama…”
Prekinuo me: “Lejla, molim te, nemoj opet. Znaš da joj je teško otkad je ostala sama. Samo želi biti korisna.”
“A što je sa mnom? Zar ja nisam bitna? Zar nije važno kako se ja osjećam?” glas mi je zadrhtao.
Adnan je šutio. U tom trenutku shvatila sam da sam sama u ovoj borbi.
Sljedećih dana pokušavala sam biti ljubaznija prema Fikreti, ali svaki moj trud bio je uzaludan. Jednog dana, dok sam spremala ručak, Fikreta je došla ranije nego inače i zatekla me kako plačem nad lukom koji sam rezala.
“Šta ti je? Opet nešto ne valja?”
“Fikreta, molim vas… Dajte mi malo prostora. Osjećam se kao da ništa ne radim dobro.”
Pogledala me iznenađeno, prvi put bez kritike u očima. “Lejla… ja samo želim da vam bude lakše. Znaš, kad sam ja bila mlada, niko mi nije pomagao. Sve sam sama morala…”
Nisam znala što reći. Možda smo obje bile zarobljene u svojim strahovima – ona da će postati suvišna, ja da nikad neću biti dovoljno dobra.
Te večeri nazvala sam mamu i dugo smo razgovarale. “Lejla,” rekla mi je tiho, “moraš reći što ti treba. Niko ne može čitati tvoje misli. Ponekad ljudi misle da pomažu, a zapravo prave štetu. Ali moraš im to reći.”
Sljedećeg dana skupila sam hrabrost i sjela s Fikretom za stol dok je Emina crtala u dnevnoj sobi.
“Fikreta,” počela sam tiho, “znam da želite pomoći i cijenim to. Ali ponekad mi treba malo prostora da budem sama sa svojom porodicom. Možda možete dolaziti svaki drugi dan? Ili kad vas pozovem?”
Gledala me dugo bez riječi. Onda je ustala i otišla do prozora.
“Znaš… teško mi je biti sama u onom stanu. Otkad je rahmetli Mustafa umro… Vi ste mi sve što imam.”
Osjetila sam kako mi se srce steže od tuge i krivnje istovremeno.
“Fikreta, ne želim da budete sami. Samo… trebam malo vremena da budem majka na svoj način. Možemo li to pokušati?”
Nije ništa rekla taj dan kad je otišla kući ranije nego inače. Ali sutradan nije došla – prvi put nakon mjeseci.
Stan je bio tiši nego ikad prije. Nedostajala mi je čak i njena buka.
Nakon nekoliko dana došla je s kolačima za Eminu i rekla: “Ako budeš trebala pomoć, samo reci.”
Možda smo obje naučile nešto o granicama i ljubavi.
Ponekad se pitam – koliko žena oko mene živi u sjeni svojih svekrva ili tuđih očekivanja? I koliko nas ima hrabrosti reći: Dosta je – sad želim živjeti po svom?