U sjeni prezira: Kćerka koja traži svoj glas
“Zašto uvijek nju pitaš, tata? Zar ja ne postojim?” – riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Otac je podigao pogled s novina, lice mu je bilo hladno kao prosinački vjetar na obali Save. “Nina, molim te, ne počinji opet. Marija ima važan ispit sutra. Pusti je na miru.” Osjetila sam kako mi srce tone, kao kamen bačen u bunar bez dna. Marija, moja polusestra, uvijek je bila ta koja je dobivala sve: pažnju, pohvale, čak i zadnji komad baklavije koji je baka donijela iz Sarajeva.
Majke više nema već dvije godine. Sjećam se još uvijek mirisa njezine kose kad bi me grlila prije spavanja, topline njezinih ruku dok bi mi pjevala uspavanku. Nakon njezine smrti, tata se povukao u sebe, a ja sam postala sjena u vlastitoj kući. Marija je došla živjeti s nama iz Mostara kad joj je majka otišla raditi u Njemačku. Od tada, sve se promijenilo.
“Nina, možeš li mi posuditi majicu za sutra?” Marija je stajala na vratima moje sobe, naslonjena na dovratak s onim svojim savršenim osmijehom. “Opet? Zar nemaš svojih?” – odbrusila sam, ali ona se samo nasmijala i uzela što je htjela. Tata je prolazio hodnikom i samo kratko dobacio: “Budi dobra sestra.”
Biti dobra sestra. Što to uopće znači kad te nitko ne vidi? Kad tvoje ocjene nisu važne, tvoje suze nisu bitne, tvoji snovi su smiješni. Sanjala sam da upišem glazbenu akademiju u Zagrebu. Svirala sam klavir potajno, kad bi svi otišli spavati. Jedino tada sam osjećala da dišem.
Jedne večeri, dok sam vježbala Chopina na starom klaviru u dnevnoj sobi, tata je ušao bez kucanja. “Zar moraš sad? Marija pokušava učiti!” Glas mu je bio oštar kao nož. Nisam odgovorila. Samo sam ustala i otišla u svoju sobu, tiho zatvorivši vrata za sobom.
U školi su me zvali “tiha Nina”. Moja najbolja prijateljica Lejla jedina je znala što proživljavam. “Znaš, Nina,” rekla mi je jednom dok smo sjedile na klupi ispred škole, “moraš mu reći kako se osjećaš. Inače ćeš puknuti.”
Ali kako reći ocu da te boli njegova šutnja više nego bilo koja riječ? Kako reći Mariji da ti nije sestra nego stalni podsjetnik na sve što nisi?
Jednog dana, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam pismo koje mi je mama ostavila prije smrti. Drhtavim rukopisom pisala je: “Nina, uvijek budi svoja. Ne dozvoli da te tuđa očekivanja uguše. Tvoj glas vrijedi više nego što misliš.” Suze su mi kapale po papiru dok sam čitala te riječi iznova i iznova.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale mamine riječi i Lejlin savjet. Odluka je sazrijevala u meni kao proljetni pupoljak koji prkosi mrazu.
Sljedeće jutro ustala sam ranije nego inače. Tata je sjedio za stolom s kavom i novinama. Marija je žurila prema vratima s mojom majicom na sebi.
“Tata, moramo razgovarati,” rekla sam tiho ali odlučno.
Pogledao me iznenađeno. “Što je sad?”
Duboko sam udahnula. “Osjećam se nevidljivo u ovoj kući. Sve što radim nije dovoljno dobro. Marija uvijek ima prednost, a ja… ja samo želim da me vidiš. Da znaš da postojim i da imam snove koji su važni kao i njezini.”
Marija se okrenula prema meni, prvi put bez osmijeha na licu.
Tata je šutio nekoliko trenutaka. Zrak između nas bio je gust od neizgovorenih riječi.
“Nina… nisam znao da se tako osjećaš,” rekao je napokon tiho.
“Nisi ni pitao,” odgovorila sam kroz suze.
Marija je prišla i sjela do mene. “Nisam htjela da se tako osjećaš zbog mene. Znaš… meni isto fali mama. I često imam osjećaj da ovdje nisam kod kuće.”
Po prvi put smo se pogledale bez zavisti i ljutnje – dvije djevojke koje su izgubile majke i traže svoje mjesto pod ovim nebom.
Tata je ustao i zagrlio nas obje, nespretno ali iskreno.
Nije to bio kraj naših problema, ali bio je početak nečeg novog – razgovora, razumijevanja i možda, jednog dana, oprosta.
Ponekad se pitam: koliko nas još hoda svijetom nevidljivo za one koje najviše volimo? I koliko nam treba hrabrosti da napokon progovorimo?