U sjeni obećanja: Cijena moje slobode

“Mirela, gdje si opet bila? Rekla sam ti da ne kasniš!” glas moje majke odjekivao je hodnikom dok sam tiho zatvarala vrata stana. Imala sam tada samo sedamnaest godina, ali već sam osjećala težinu tuđih očekivanja na svojim leđima. Nisam ni slutila da će me taj osjećaj pratiti cijeli život.

Godinama kasnije, sjedim za kuhinjskim stolom u Sarajevu, gledam kroz prozor kako kiša ispire prašinu s ulica, a u meni bjesni oluja. Moj muž, Dario, sjedi nasuprot mene, šuti i lista novine. Zrak između nas je gust, pun neizgovorenih riječi. “Mirela, jesi li platila račune?” pita bez da me pogleda. “Jesam, Dario. Sve je riješeno.” Moj glas je tih, gotovo nečujan. Znam da ne smijem pogriješiti. Znam da svaka greška ima cijenu.

Naša priča počela je kao bajka. Dario je bio šarmantan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Moja majka je govorila: “Sretna si što si ga našla, znaš li koliko žena sanja o takvom mužu?” Nisam imala hrabrosti reći joj da se ponekad bojim njegovih pogleda, da mi srce preskoči svaki put kad podigne glas. “To su muškarci, Mirela. Moraš biti strpljiva,” šaptala mi je dok smo pile kafu na balkonu.

Prvi put kad me Dario povukao za ruku toliko jako da sam osjetila bol, ispričao se odmah nakon toga. “Bio sam nervozan zbog posla, oprosti. Znaš da te volim.” Povjerovala sam mu. Željela sam vjerovati. Svaki put kad bi se to ponovilo, nalazila sam opravdanja – za njega, za sebe, za naš brak.

S vremenom su se granice pomicale. Više nisam smjela nositi crveni ruž jer mu je to bilo “previše izazovno”. Nisam smjela izlaziti s prijateljicama bez njegovog znanja. Telefon mi je uvijek morao biti pri ruci; ako se ne javim odmah, slijedilo je ispitivanje. “Znaš li ti koliko te volim? Sve ovo radim jer brinem za tebe,” govorio bi dok bi mi nježno milovao kosu nakon još jedne svađe.

Moja sestra Sanja primijetila je promjene na meni. “Mirela, što ti je? Nisi više ona vesela djevojka kakvu pamtim.” Slegnula bih ramenima i promijenila temu. Nije bilo lako priznati istinu – ni sebi ni drugima.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Dario je došao kući ranije nego inače. Bio je ljut jer sam zaboravila kupiti njegov omiljeni sok. “Ne možeš li jednom misliti na mene?” vikao je dok su tanjuri zveckali pod njegovim rukama. Djeca su se sakrila u sobu. Te noći nisam mogla zaspati od straha i srama.

Počela sam pisati dnevnik, jedino mjesto gdje sam mogla biti iskrena. “Danas sam opet pogriješila. Danas sam opet bila kriva.” Stranice su bile natopljene suzama i krivnjom.

Jednog dana, dok sam čekala u redu u pošti, srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Lejlu. Bila je nasmijana i puna života. “Mirela! Gdje si nestala?” pitala me zagrlivši me čvrsto. Osjetila sam kako mi se grlo steže od tuge i zavisti. Lejla je imala slobodu koju sam ja izgubila.

Počele smo se povremeno viđati na kafi, potajno, kad bi Dario bio na poslu. Povjerila sam joj dio svoje priče. “Mirela, to nije ljubav. To je kontrola,” rekla mi je jednom prilikom ozbiljno gledajući me u oči.

Nisam znala što da radim. Strah me paralizirao – što će reći ljudi? Što će biti s djecom? Kako ću sama?

Jedne noći, nakon još jedne svađe koja je završila slomljenom čašom i modricom na ruci, sjela sam na pod kupaonice i plakala do jutra. U ogledalu sam vidjela ženu koju više nisam prepoznavala.

Sutradan sam nazvala Sanju i rekla joj sve. Plakala je s druge strane linije: “Mirela, dođi kod mene. Ne moraš više trpjeti.” Te riječi su bile poput svjetla u tunelu.

Odlazak nije bio lak. Dario je prijetio da će mi uzeti djecu, da će reći svima kako sam luda. Majka me molila da se vratim: “Što će selo reći? Zar ćeš djecu ostaviti bez oca?” Ali prvi put u životu nisam poslušala nikoga osim sebe.

Danas živim s djecom u malom stanu na Grbavici. Nije lako – borim se s računima, s osudama okoline, s vlastitim strahovima. Ali svako jutro kad pogledam svoju djecu kako mirno spavaju znam da sam napravila pravu stvar.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u tišini i strahu? Koliko nas još čeka na svoj prvi korak prema slobodi? Hoće li društvo ikada prestati kriviti žrtve i početi slušati njihove priče?