U sjeni mog oca: Moja borba za vlastiti život

“Zašto uvijek ja, tata? Zašto uvijek ja moram popustiti?” – glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevne sobe, stisnutih šaka, gledajući oca ravno u oči. Njegov pogled bio je hladan, nepopustljiv, kao da mu je svaka moja riječ samo još jedan dokaz moje slabosti. “Zato što si ti starija, Iva. Ti moraš biti primjer. Ti moraš razumjeti. Tvoj brat ima svoje probleme, ti si jaka.”

Nikada nisam bila jaka. Samo sam naučila šutjeti. Naučila sam gutati suze kad bi otac vikao na mene jer nisam dovoljno dobra, jer nisam upisala medicinu kao što je on želio, nego sam sanjala o Akademiji likovnih umjetnosti. Naučila sam biti nevidljiva kad bi mama šaptom govorila: “Pusti ga, Iva, znaš kakav je tvoj otac. Nemoj mu proturječiti.” Naučila sam biti tiha kad bi brat Ivan razbijao vrata jer nije dobio auto za rođendan, a ja sam za svoj dobila samo knjigu i hladan zagrljaj.

Odrasla sam u malom stanu u Novom Zagrebu, gdje su zidovi bili tanki, a snovi još tanji. Otac, bivši vojni časnik iz Bosne, donio je sa sobom strogoću i pravila koja su gušila sve oko njega. Majka, tiha žena iz Slavonije, bila je njegova sjena – uvijek uz njega, nikad ispred njega. Brat Ivan bio je zlatni dečko – sve mu je bilo dopušteno jer je bio “muško”. Ja sam bila ona koja mora razumjeti, popustiti, žrtvovati se.

Sjećam se jedne zime kad sam imala 17 godina. Sjedila sam za stolom, crtala portret svoje najbolje prijateljice Lejle iz razreda. Otac je ušao u sobu i istrgnuo mi papir iz ruku. “Ovo su gluposti! Od crteža se ne živi! Pogledaj Ivana – on će biti inženjer! A ti? Šta ćeš ti biti? Gladna umjetnica?” Papir je završio u smeću, a ja sam te noći prvi put poželjela pobjeći.

Godine su prolazile. Upisala sam ekonomiju jer je otac tako htio. Svaki dan sam gledala kako Ivan izlazi s društvom, vozi auto koji mu je otac kupio na kredit, dok sam ja radila studentske poslove da bih imala za kavu s prijateljicama. Mama je šutjela, kuhala i prala rublje, a ja sam osjećala kako mi život prolazi kroz prste.

Jedne večeri, nakon što je Ivan opet napravio glupost – ovaj put ga je policija zaustavila zbog vožnje u pijanom stanju – otac je urlikao na mene: “Zašto nisi pazila na brata? Ti si starija! Trebala si ga spriječiti!” Tada mi je nešto puklo u prsima. “Nisam mu majka! Nisam ni tebi žena! Dosta mi je!”

Te noći sam prvi put spakirala torbu i otišla kod Lejle u Travno. Plakala sam cijelu noć. Lejla me grlila i šaptala: “Iva, nisi ti kriva što tvoj otac ne zna voljeti drugačije. Nisi ti kriva što tvoj brat ne zna biti odgovoran.” Ali osjećaj krivnje bio je jači od svega.

Vratila sam se kući nakon tri dana jer me mama molila da se vratim. “Tata se smirio… Ivan te treba…” Uvijek netko nešto treba od mene. A što ja trebam?

Godinama kasnije, kad sam završila fakultet i zaposlila se u jednoj banci, pokušala sam ponovno pronaći sebe kroz crtanje. Upisala sam tečaj slikanja u Centru mladih Ribnjak. Tamo sam upoznala Dinu iz Sarajeva – tihog dečka s toplim osmijehom i očima koje su razumjele bol bez riječi. S njim sam prvi put osjetila da mogu biti svoja.

Ali sreća nije dugo trajala. Kad sam Dinu dovela kući na ručak, otac ga je pogledao s visine: “Iz Sarajeva si? A šta radiš ovdje? Nemaš li ti svoju državu?” Dino je pocrvenio, a meni se srce slomilo od srama i bijesa. Nakon toga više nije htio dolaziti kod mene doma.

Mama me kasnije povukla za rukav: “Iva, znaš da tata ne voli Bosance…” Pogledala sam je s nevjericom: “Ali on je tvoj muž! Ti si iz Bosne!” Samo je slegnula ramenima i nastavila prati suđe.

Ivan se tada već bio zaposlio preko veze kod tatinog prijatelja iz vojske. Vozio je novi auto, izlazio po klubovima i dovodio djevojke kući bez ikakvih posljedica. Ja sam još uvijek bila ona koja mora biti primjer.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe s ocem oko Dine i mojih slika koje su visile po stanu (i smetale mu), odlučila sam otići zauvijek. Spakirala sam stvari i preselila se kod Dine u mali stan na Trešnjevci. Otac mi nije oprostio ni danas.

Prošlo je pet godina otkako nisam kročila u roditeljsku kuću. Mama mi krišom šalje poruke za rođendan i Božić. Ivan me ne zove nikad – osim kad mu treba novac ili usluga u banci. Dino i ja smo sretni na svoj način – skromno, ali slobodno.

Ponekad noću sanjam oca kako viče na mene zbog nečega što nisam napravila ili zbog nečega što jesam. Ponekad sanjam mamu kako šuti dok joj suze klize niz lice. Najčešće sanjam sebe kako trčim kroz polje s kistovima u rukama – slobodna.

I pitam se: Je li cijena slobode uvijek ovako visoka? Moram li do kraja života nositi teret tuđih očekivanja i pogrešaka? Ili napokon mogu biti samo – Iva?