Trideset i osam godina tišine: Dan kad sam ponovno pogledala sina u oči

“Ne gledaj me tako, mama. Ti si mene napustila.” Njegove riječi paraju tišinu sobe, dok mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Sjedimo jedno nasuprot drugome u malom stanu na Trešnjevci, a ja ne znam gdje da gledam. Ruke mi drhte, a u očima osjećam suze koje ne smijem pustiti.

Moje ime je Marija. Imam šezdeset i jednu godinu i danas prvi put nakon trideset i osam godina gledam svog sina, Ivana, u oči. On ima četrdeset, ali u meni je još uvijek onaj mali dječak kojeg su mi uzeli kad sam imala samo dvadeset i tri.

Bilo je to 1986. godine, u Sarajevu. Otac mi je bio strog čovjek, bivši vojni oficir, a majka tiha žena koja je uvijek šutjela kad bi on vikao. Kad sam ostala trudna s Ivanom, otac je poludio. “Sramotu si nam donijela! Tko je otac?” vikao je, a ja sam šutjela. Nisam imala snage reći da je otac bio Petar, student iz Zagreba, koji se vratio kući čim je čuo da sam trudna. Nikad ga više nisam vidjela.

Otac me zaključao u sobu na tjedan dana. Majka mi je krišom donosila hranu i plakala sa mnom. Kad sam rodila Ivana, nisu mi dali ni da ga poljubim. “Dat ćemo ga na usvajanje. To je najbolje za sve nas,” rekao je otac hladno. Majka je samo okrenula glavu.

Godinama sam živjela s tom rupom u srcu. Udala sam se za Mirka, dobrog čovjeka iz Osijeka, ali nikad mu nisam rekla za Ivana. Imali smo dvoje djece, Anu i Tomislava, ali uvijek sam osjećala da nešto nedostaje. Svake godine na Ivanov rođendan zatvorila bih se u kupaonicu i plakala dok me nitko ne bi čuo.

Prije dvije godine, Ana je pronašla pismo koje sam sakrila među starim knjigama. “Mama, tko je Ivan?” pitala me jednog jutra dok smo pile kavu u kuhinji. Ruke su mi se tresle dok sam joj pričala istinu. Plakala je sa mnom i rekla: “Moramo ga pronaći.” Tomislav nije htio ni čuti za to. “Zašto kopati po prošlosti? Mi smo ti obitelj!” vikao je.

Ana nije odustajala. Pronašla je Ivana preko Facebooka. Živi u Zagrebu, radi kao inženjer i ima dvoje djece. Poslala mu je poruku bez mog znanja: “Tvoja biološka majka te traži.” Kad mi je to priznala, srce mi se slomilo od straha i nade.

Danas sjedim nasuprot njemu. Gleda me hladno, ali u očima mu vidim nešto što ne mogu opisati – možda tugu, možda bijes, možda samo prazninu.

“Zašto? Zašto si me dala?” pita tiho.

“Nisam imala izbora… Moj otac… Tvoja baka… Nisam imala snage boriti se protiv njih,” šapćem.

“Mogla si me tražiti kasnije! Mogla si pokušati!”

Suze mi teku niz lice. “Svake godine sam mislila na tebe. Svake noći sam sanjala da te držim za ruku… Ali nisam znala gdje si. Nisam znala kako da te pronađem. Bojala sam se da ćeš me mrziti ako se pojavim iznenada u tvom životu.”

Ivan spušta pogled na ruke. “Moji roditelji su bili dobri ljudi. Nikad mi nisu lagali – rekli su mi da sam usvojen čim sam bio dovoljno star da shvatim. Ali uvijek sam želio znati tko si ti… I zašto nisi došla po mene.”

Tišina nas guši nekoliko minuta.

“Imam ženu, djecu… Ne znam mogu li ti oprostiti,” kaže napokon.

“Ne tražim oprost odmah… Samo želim znati jesi li dobro. Da znaš da te volim cijeli život, iako nisam bila uz tebe,” kažem kroz suze.

Ivan ustaje i pogleda kroz prozor. “Ne znam što sad osjećam… Trebat će mi vremena.” Okreće se prema meni: “Ali hvala ti što si došla.”

Kad odlazi, ostajem sama u stanu punom tišine koja traje već trideset i osam godina. Gledam kroz prozor i pitam se: Jesam li mogla biti hrabrija? Jesam li mogla spasiti svoje dijete od sudbine koju mu je nametnula moja slabost?

Možda će mi jednog dana oprostiti. Možda nikad neće. Ali barem sada zna istinu.

Ponekad se pitam – koliko nas još živi s ovakvim tajnama? Koliko nas još čeka oprost koji možda nikad neće doći?