Tri sarme i jedna istina: Kad ljubav postane teret
“Ivana, gdje su sarme? Rekao sam ti da napravim tri više, znaš da Dino uvijek traži repete!” glas mog supruga, Saše, odjeknuo je kroz stan baš kad sam pokušavala smiriti Leu koja je plakala zbog razbijene čaše. U tom trenutku, dok sam brisala staklo i pokušavala ne zaplakati pred djecom, osjetila sam kako mi se srce steže.
“Saša, napravila sam koliko sam mogla. Bila sam cijelo jutro na poslu, pa kod doktora s Majom, znaš da nije dobro…” pokušala sam objasniti, ali on je već sjeo za stol, mršteći se. Dino je bacio pogled na mene, pa na oca, pa šutke zagrabio tanjir. Maja je tiho sjela do mene, stisnuvši mi ruku.
Nije to bio prvi put da se osjećam nevidljivo. Godinama sam balansirala između posla u školi, kućanskih obaveza i djece, dok je Saša radio po cijele dane i često izlazio s prijateljima. U početku sam mislila da je to normalno – tako su živjele i moja majka i tetka u Sarajevu, tako su govorile susjede u Zagrebu: “Muškarci su takvi, draga, navikni se.” Ali ja nisam mogla naviknuti.
Tog dana, dok smo jeli u tišini, osjećala sam kako mi nešto puca iznutra. Sjetila sam se dana kad smo Saša i ja prvi put zajedno kuhali – smijali smo se dok smo pravili sarmu, on je nespretno motao listove kupusa, a ja ga zadirkivala. Gdje je nestala ta bliskost? Kad smo postali dvoje stranaca koji dijele isti stan?
Nakon ručka, dok sam prala suđe, čula sam Sašu kako razgovara na mobitel. “Ma ne mogu više s njom pričati, stalno nešto kuka…” šaptao je prijatelju. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala što me više boli – to što me ogovara ili to što više ni ne pokušava sakriti koliko mu smetam.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što sam žrtvovala – svoje snove o studiranju književnosti u Mostaru, prijateljice koje su otišle u Njemačku, slobodne vikende koje sam zamijenila za peglanje i kuhanje. Jesam li ja samo supruga i majka? Gdje je nestala Ivana koja je voljela pisati pjesme i sanjati o putovanjima?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Djeca su osjećala da nešto nije u redu. Dino je postao povučen, Maja još osjetljivija. Jedne večeri, dok sam spremala Maju na spavanje, tiho me upitala: “Mama, jesi li ti sretna?” Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila i šutjela.
U petak navečer Saša je došao kasno kući. Mirisao je na alkohol i cigarete. “Opet si bila budna? Što gledaš tako?” pitao je hladno.
“Saša… Jesmo li mi još uvijek obitelj?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
On je slegnuo ramenima. “Ne znam više ni što smo. Ti si stalno nervozna, djeca plaču… Možda bi trebala malo više misliti na mene.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Zar nisam dala sve? Zar nije on taj koji nikad ne pita kako sam?
Sljedeće jutro otišla sam kod svoje prijateljice Amre na kafu. Sjedeći na balkonu s pogledom na kišni Zagreb, ispričala sam joj sve.
“Ivana, moraš misliti i na sebe. Ako ti nisi dobro, ni djeca neće biti dobro. Zaslužuješ više od života u kojem te ne vide,” rekla mi je tiho.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli vikend. Počela sam pisati dnevnik – ispisivala sve što me boli, sve čega se bojim i sve što želim. Počela sam šetati sama po Maksimiru, disati duboko i osjećati kako se vraćam sebi.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela sa Sašom za stol.
“Saša, ovako više ne mogu. Ili ćemo pokušati ponovno razgovarati kao ljudi ili ću otići. Ne želim da djeca odrastaju gledajući ovakvu ljubav – ili bolje rečeno, njen nedostatak.”
On me gledao dugo, bez riječi. Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suzu u njegovom oku.
“Ne znam gdje smo pogriješili,” šapnuo je.
“Možda smo prestali biti tim kad smo zaboravili jedno drugo pitati: ‘Kako si?’ Možda još nije kasno da pokušamo ponovno,” odgovorila sam.
Ne znam što će biti sutra. Ne znam hoćemo li uspjeti ili ćemo se rastati kao prijatelji zbog djece. Ali znam jedno: više neću pristajati na život u kojem me nema.
Ponekad se pitam – koliko nas živi ovako? Koliko žena šuti dok im srce vrišti? Možemo li pronaći snagu da tražimo više za sebe – i za one koje volimo?