Tri pljeskavice i jedna istina: Kad ljubav postane težina
“Ivana, stvarno misliš pojesti sve to?” glas Stjepana presjekao je tišinu kuhinje, dok su Mirna, Luka i mala Ema šutke gledali u tanjure. Tri pljeskavice na mom tanjuru, tri obične pljeskavice, postale su teže od svih godina braka. Osjetila sam kako mi obrazi gore, a ruke mi drhte dok pokušavam sakriti nelagodu iza lažnog osmijeha.
“Možda sam pretjerala,” promrmljala sam, ali riječi su mi zapinjale u grlu. Djeca su nastavila jesti, ali pogledali su me onim znatiželjnim dječjim očima, kao da čekaju nastavak predstave koju nisu tražili. Stjepan je slegnuo ramenima i zagrizao svoju pljeskavicu, kao da ništa nije rekao. Ali rekao je sve.
Godinama sam bila ta koja ustaje prva, kuha kavu, sprema sendviče za školu, pegla košulje i trči na posao. Navečer, kad svi zaspu, još uvijek perem suđe i slažem čarape. Uvijek sam bila ona koja daje više, koja šuti kad treba i smije se kad ne može. Ali danas, danas sam samo htjela pojesti ručak bez osjećaja krivnje.
Sjećam se kad smo se Stjepan i ja upoznali na Jarunu. Imao je onaj osmijeh zbog kojeg sam zaboravila sve bivše i sve strahove. Bio je pažljiv, šaljiv, znao je slušati. Prvi put kad me pitao zašto jedem samo salatu na spoju, rekao je: “Ivana, kod mene možeš biti svoja.”
A sada? Sada mi broji zalogaje.
Mirna je prva progovorila: “Mama, mogu li ja pola tvoje pljeskavice?”
“Možeš, dušo,” odgovorila sam i gurnula joj tanjur. Osjetila sam kako mi se grlo steže od suza koje ne smijem pustiti pred djecom. Luka je samo šutio i gledao u Stjepana. Ema je već bila zaigrana s komadićima kruha.
Nakon ručka, dok sam prala suđe, Stjepan je došao iza mene. “Znaš da ti samo želim dobro,” rekao je tiho.
“Znam,” odgovorila sam automatski, ali nisam znala. Nisam više bila sigurna što on želi meni, a što sebi.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi mi se vrtjela svaka scena iz našeg braka: prvi stan u Dugavama, Mirnin prvi dan škole, svađe oko novca, pomirenja u tišini spavaće sobe. I uvijek ja – ona koja popušta.
Sljedećih dana izbjegavala sam ogledalo. Svaki put kad bih prošla pored njega, vidjela bih ženu koju ne prepoznajem: umornu, nesigurnu, s podočnjacima i pogledom koji traži dopuštenje za svaki korak.
Jedne večeri nazvala me sestra Ana. “Ivana, što ti je? Čujem ti glas kroz poruke.”
“Ništa… Samo umor,” slagala sam.
“Ne laži me. Znam te bolje od svih.”
Pukla sam. Ispričala sam joj sve – od pljeskavica do osjećaja da više nisam svoja osoba nego samo funkcija u tuđem životu.
“Znaš što?” rekla je Ana odlučno. “Dođi kod mene ovaj vikend. Bez Stjepana, bez djece. Samo ti.”
Pristala sam. Prvi put nakon godina osjećala sam tračak uzbuđenja zbog same sebe.
Kod Ane sam plakala satima. Ona me slušala bez osuđivanja, bez savjeta koje nisam tražila. “Ivana,” rekla je na kraju, “vrijediš više nego što misliš. Nisi ti samo majka i supruga. Sjeti se tko si bila prije svega ovoga.”
Te riječi su me proganjale cijeli vikend. Sjetila sam se Ivane koja je voljela crtati po tramvajskim kartama dok bi čekala predavanja na Filozofskom. Ivane koja se smijala glasno i nije se bojala reći što misli.
Vratila sam se kući drugačija. Djeca su me dočekala zagrljajem, a Stjepan je bio rezerviraniji nego inače.
“Jesi li dobro?” pitao je.
“Jesam,” odgovorila sam mirno. “Ali moramo razgovarati.”
Sjeli smo za kuhinjski stol – isti onaj za kojim su tri pljeskavice pokrenule lavinu.
“Stjepane,” počela sam drhtavim glasom, “osjećam se kao da nestajem. Kao da više nisam Ivana nego samo netko tko ispunjava tuđa očekivanja.”
Gledao me dugo šutke. “Nisam znao da te toliko boli,” rekao je napokon.
“Boli me svaki put kad osjetim da nisam dovoljno dobra – ni kao žena ni kao majka ni kao ja sama.”
Dugo smo razgovarali te večeri. Prvi put nakon dugo vremena slušao me bez prekidanja. Priznao je da ni on nije sretan – da ga pritišću posao, krediti, strahovi koje ne zna podijeliti sa mnom.
Nismo riješili sve probleme te noći. Ali prvi put smo ih izgovorili naglas.
Danas još uvijek jedem pljeskavice – ponekad jednu, ponekad tri. Ali više ne brojim zalogaje ni sebi ni drugima.
Pitam se: Koliko nas živi u tišini vlastitih nesigurnosti? Koliko nas čeka jedan običan ručak da bi shvatili koliko vrijedimo?