Tri godine laži: Kako sam jednim papirom srušila cijelu porodicu
“Ne mogu vjerovati da ovo radiš, Amira! Ovo je tvoja kuća, a ti se ponašaš kao da si ti uljez!” – vikala je svekrva, Senada, dok sam stajala na pragu dnevne sobe, drhteći od bijesa i poniženja. Iza nje, na kauču, sjedila je Ajla – mlada, trudna djevojka koju sam prvi put vidjela prije deset minuta, ali čije ime mi je već gorjelo u grudima kao žeravica. Moj muž Emir stajao je pored prozora, gledajući u pod, nijem i kukavički.
“Senada, molim vas… Ovo nije normalno. Ovo nije pošteno!” – glas mi je pucao, ali nisam mogla više šutjeti. Tri godine braka, tri godine pokušaja da zatrudnim, tri godine laži. I sada, kad sam napokon skupila hrabrosti da Emirovim roditeljima kažem da idemo na vantjelesnu oplodnju, Senada mi je umjesto podrške dovela njegovu ljubavnicu pod naš krov.
“Ajla nosi Emirovo dijete. Ti to ne možeš. Ona je sada porodica!” – rekla je Senada hladno, kao da mi zabija nož u srce. Emir je i dalje šutio. Pogledala sam ga, tražeći barem trunku kajanja ili srama. Ništa. Samo praznina.
U tom trenutku shvatila sam da sam sama. Da sam uvijek bila sama. Sjetila sam se svih onih večeri kad me tješio da će biti bolje, kad je govorio da je on uz mene. Sjetila sam se kako me držao za ruku dok smo gledali rezultate još jednog neuspjelog pokušaja začeća. Sve laž.
“Znaš šta? Vi ste svi ludi!” – povikala sam i istrčala iz sobe. U kupaonici sam plakala do iznemoglosti. Suze su mi pekle lice, ali bol u grudima bio je jači. Nisam znala šta da radim. Moja porodica me uvijek učila da žena treba biti jaka, ali i da treba čuvati brak. Ali kako čuvati nešto što nikad nije ni postojalo?
Te noći nisam spavala. Emir nije ni pokušao doći do mene. Zora me zatekla budnu, s glavom na jastuku natopljenom suzama. Otišla sam do ormara i izvadila fasciklu s papirima koje sam godinama skupljala – računi, ugovori, sve što bi mi moglo zatrebati ako jednog dana odlučim otići. Nisam vjerovala da će taj dan doći tako brzo.
Sljedećeg jutra Emir je sjedio za stolom i pio kafu kao da se ništa nije dogodilo. Ajla je već bila u kuhinji sa Senadom, smijale su se nečemu što nisam željela znati. Sjela sam nasuprot Emiru i stavila pred njega papir.
“Ovo je zahtjev za razvod braka,” rekla sam mirno, iako mi je srce tuklo kao ludo.
Podigao je pogled prvi put nakon dugo vremena. “Amira… nemoj to raditi. Možemo ovo riješiti kao ljudi.”
“Kao ljudi? Ti si već riješio sve iza mojih leđa! Sad ću ja riješiti za sebe.”
Senada je ušla u sobu i kad je vidjela papir, počela vikati: “Sram te bilo! Nakon svega što smo ti dali!”
“Dali ste mi laži! Dali ste mi osjećaj manje vrijednosti! Dali ste mi muža koji ne zna biti čovjek!”
Ajla je šutjela, gledala u pod. Nisam joj zamjerala – ona je samo posljedica Emirovih odluka.
Tog dana sam spakirala stvari i otišla kod roditelja u Zenicu. Mama me dočekala suznih očiju: “Kćeri moja… šta ti uradiše?”
“Mama, nisam više mogla. Nisam više htjela biti ta koja trpi i šuti.”
Tata me zagrlio bez riječi. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.
Dani su prolazili sporo. Ljudi su pričali – Zenica nije veliki grad, a vijesti se šire brže od vjetra. Neki su me osuđivali: “Nije žena ako ne može roditi.” Drugi su me podržavali: “Bolje sama nego s takvim čovjekom.” Najteže mi je bilo kad sam srela staru prijateljicu Mirelu na pijaci.
“Amira… čula sam sve. Znaš li koliko si hrabra? Ja bih umrla od srama da mi se to desi.”
“Nije hrabrost, Mirela… To je samo preživljavanje.”
Počela sam raditi u lokalnoj apoteci, polako vraćajući komadiće sebe koje su drugi godinama lomili. Svaki dan bio je borba protiv sumnji i tuge, ali i dokaz da mogu živjeti bez njih.
Jednog dana Emir me nazvao.
“Amira… Ajla je rodila sina. Mama želi da se vratiš kući, da sve zaboravimo i krenemo ispočetka.”
Naslonila sam telefon na sto i duboko udahnula.
“Emire… Ja više nemam kuću kod vas. Ja imam sebe. I to mi je dovoljno.”
Spustila sam slušalicu i prvi put osjetila olakšanje.
Sada sjedim na balkonu roditeljske kuće i gledam zalazak sunca nad Bosnom. Pitam se: Jesam li ja zaista kriva što sam izabrala sebe? Ili je vrijeme da žene prestanu biti žrtve tuđih izbora?
Šta vi mislite – jesam li trebala oprostiti ili otići? Da li žena vrijedi samo ako rodi dijete ili ako zna reći dosta?