Tko sam ja kad me ni vlastita majka ne prepoznaje?
“Lejla, hajde, požuri!” vikala je mama iz hodnika, dok sam ja stajala pred ogledalom i gledala svoj odraz. Kosa mi je bila kratka, oči tamne, obrve guste. Na sebi sam imala staru sivu majicu i traperice koje sam naslijedila od brata. Uvijek sam voljela udobnost više od haljina, ali danas, na dan razrednog izleta, osjećala sam se posebno nesigurno.
“Jesi li sigurna da ne želiš obući onu plavu haljinu? Lijepo bi ti stajala, Lejla,” rekla je mama, ulazeći u sobu. Njezin pogled je na trenutak zastao na meni, kao da me pokušava prepoznati. “Znaš… kad si bila mala, uvijek su te pitali jesi li dječak ili djevojčica. Sjećaš se?”
Naravno da se sjećam. Sjećam se svakog pogleda, svakog šaputanja na igralištu. Sjećam se kako su me zvali “mali Emir” jer sam bila viša od svih djevojčica i nisam imala strpljenja za lutke. Sjećam se i kako je mama znala reći: “Ma pusti ih, ti si moja Lejla.” Ali danas, u njezinom glasu osjetila sam sumnju.
Na izletu sam sjedila u zadnjem dijelu autobusa s Amilom i Džanom. Amila je uvijek bila glasna, puna samopouzdanja, a Džana je nosila najljepše pletene džempere koje joj je baka slala iz Mostara. Ja sam bila ona koja šuti i promatra. Kad smo stigli na Vrelo Bosne, učiteljica Azra nas je poredala za zajedničku fotografiju.
“Lejla, stani ovdje pored Džane,” rekla je. “I podigni malo glavu, da te vidimo!”
Fotograf je namjestio kadar i svi su se smijali. Ja nisam znala što bih s rukama. Kad je slika bila gotova, Amila mi je šapnula: “Vidiš kako si ozbiljna! Ko pravi frajer!”
Navečer sam došla kući umorna i prljava od igre. Mama je sjedila za stolom i pregledavala slike koje su roditelji već dijelili u WhatsApp grupi. Pogledala je jednu sliku i nasmijala se: “Vidi ovog dječaka! Kako li mu je ime?”
Približila sam se i pogledala ekran. Na slici sam bila ja – stojeći među djevojčicama, s rukama u džepovima i ozbiljnim izrazom lica. “To sam ja, mama,” rekla sam tiho.
Mama je zastala. Pogledala me zbunjeno pa onda opet u ekran. “Stvarno? Ma ne može biti… Pa vidi kako si… Ma znaš na koga ličiš? Na svog rahmetli djeda! On je isto tako uvijek bio ozbiljan na slikama.”
Osjetila sam kako mi grlo gori. Nisam znala što bih rekla. Otišla sam u sobu i zatvorila vrata za sobom. Sjedila sam na krevetu i gledala u plafon, pokušavajući ne zaplakati.
Sljedećih dana nisam mogla prestati misliti na tu sliku. U školi su me dječaci zadirkivali: “Lejla, jesi li ti naš novi bek?” Djevojčice su šaptale iza leđa: “Ona nikad ne nosi suknje… Možda bi trebala biti dečko.” Čak mi je i učiteljica Azra jednom rekla: “Lejla, znaš li da bi ti bilo lakše kad bi se malo više potrudila oko izgleda?”
Kod kuće sam pokušavala razgovarati s mamom, ali ona bi uvijek skrenula temu: “Ma pusti to, važno je da si zdrava.” Ali nije bilo važno samo to. Važno mi je bilo da me vidi – onakvu kakva jesam.
Jedne večeri, dok smo zajedno gulile krumpir za večeru, skupila sam hrabrost:
“Mama, jesi li ikad poželjela da imaš sina umjesto mene?”
Zastala je s nožem u ruci i pogledala me iznenađeno: “Zašto to pitaš?”
“Zato što imam osjećaj da nikad nisam bila dovoljno dobra kao kćerka. Da uvijek nešto fali… Da nisi sigurna tko sam ja.”
Mama je dugo šutjela. Onda je tiho rekla: “Lejla… Nisam znala da se tako osjećaš. Znaš, kad si bila mala, bojala sam se za tebe. Da će ti biti teško jer si drugačija. Nisam te htjela povrijediti… Samo sam željela da ti bude lakše u životu.”
“Ali meni nije lakše kad pokušavam biti netko drugi,” odgovorila sam.
Te večeri smo dugo razgovarale. Mama mi je priznala da joj je teško razumjeti sve što osjećam, ali da me voli bez obzira na sve.
Ipak, rana koju nosim još uvijek boli. Svaki put kad pogledam onu fotografiju s izleta, pitam se: Tko sam ja kad me ni vlastita majka ne prepoznaje? Jesam li dovoljno dobra ovakva kakva jesam?
Možda nikad neću imati odgovor na to pitanje, ali znam da nisam jedina koja ga postavlja. Što vi mislite – koliko nas zapravo poznaju oni koji nas najviše vole?