Tišina mog brata: Kako je njegova žena razdvojila našu obitelj
“Zar stvarno misliš da je ovo normalno, Filip?” viknula sam dok sam stajala na pragu njegove dnevne sobe, držeći u ruci tanjur s kolačima koje sam donijela za našu majku. Anela je sjedila na kauču, prekriženih ruku, s onim svojim poznatim pogledom koji je uvijek govorio: ‘Ovdje sam ja glavna.’ Filip je samo slegnuo ramenima, pogledao u pod i šutio. Kao i uvijek.
Moje ime je Ivana. Imam 29 godina i živim u Sarajevu, ali svaki vikend dolazim u naš mali stan u Mostaru gdje žive mama, tata i Filip. Barem sam dolazila dok se nije pojavila Anela. Sve se promijenilo onog dana kad ju je Filip doveo kući. Sjećam se, bila je to subota, proljeće, miris kave i svježe pečenog kruha širio se stanom. Mama je bila uzbuđena, tata nervozan, a ja… ja sam bila sretna zbog Filipa. Nisam znala da će taj dan biti početak kraja naše obitelji kakvu sam poznavala.
Anela je bila lijepa, pametna, ambiciozna. Radila je kao pravnica u jednoj poznatoj firmi u Mostaru. Uvijek dotjerana, uvijek spremna na raspravu. U početku sam mislila da je to dobro za Filipa – on je bio tih, povučen, uvijek spreman pomoći svakome osim sebi. Ali ubrzo sam shvatila da Anela ne raspravlja – ona naređuje.
“Filip, možeš li mi donijeti vodu?” pitala bi ga usred večere, dok bi svi drugi još jeli. On bi ustao bez riječi i poslušno otišao do kuhinje. Mama bi ga pogledala s tugom, a tata bi stisnuo vilicu. Ja bih prevrnula očima.
S vremenom su njezini zahtjevi postajali sve veći. Filip je prestao dolaziti kod nas na ručak nedjeljom. “Anela ima planove,” govorio bi kratko na telefon. Mama bi plakala u kuhinji dok bi rezala luk za sarmu koju nitko nije htio jesti bez njega. Tata bi šutio satima, a ja bih se osjećala bespomoćno.
Jednog dana, nakon što je Anela zabranila Filipu da dođe na mamino rođendansko slavlje jer “ima važan sastanak”, odlučila sam razgovarati s njim nasamo. Pozvala sam ga na kavu u naš omiljeni kafić kod Starog mosta.
“Filipe, što ti se događa? Gdje si nestao?” pitala sam ga tiho dok smo sjedili za stolom pokraj prozora.
Pogledao me umorno, oči su mu bile crvene od neprospavanih noći. “Ivana, ne razumiješ… Anela samo želi najbolje za nas. Ona ima svoje načine…”
“Ali ti više nisi ti! Ne smiješ ništa reći, ne smiješ ništa odlučiti! Zar ti nije stalo do nas? Do mame i tate?”
Nije odgovorio. Samo je gledao kroz prozor, kao da traži izlaz iz vlastitog života.
Nakon tog razgovora stvari su postale još gore. Anela je počela izbjegavati naše pozive, a Filip se sve više povlačio u sebe. Mama je pokušavala razgovarati s njim, ali svaki put bi naišla na zid šutnje.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom bez njega, tata je naglo ustao i bacio tanjur na pod. “Dosta mi je! Moj sin više ne postoji!” vikao je kroz suze koje nikad prije nisam vidjela kod njega.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli zajedno – o ljetima na Jadranu, o zimama kad smo svi zajedno gledali filmove pod dekama, o Filipu koji me uvijek branio kad bih upala u nevolju. Gdje je nestao moj brat?
Pokušala sam razgovarati s Anelom. Pozvala sam je na kavu pod izlikom da želim bolje upoznati svoju snahu. Došla je elegantna kao uvijek, s osmijehom koji nije dosezao do očiju.
“Anela, znaš li koliko nam Filip nedostaje? Znaš li koliko pati zbog svega ovoga?”
Pogledala me ravno u oči. “Ivana, Filip je odrasla osoba. Ako ima problem, neka ga sam riješi. Ja nisam kriva što vaša obitelj ne zna pustiti odraslu djecu da žive svoj život.”
Nisam znala što reći. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima od nemoći i bijesa.
Dani su prolazili, a jaz među nama postajao je sve veći. Mama se razboljela od tuge – liječnici su rekli da joj srce nije dobro. Tata se povukao u sebe, prestao izlaziti iz kuće. Ja sam se osjećala kao da gubim sve što volim.
Jednog dana Filip se pojavio na vratima našeg stana. Bio je mršaviji nego ikad prije, oči su mu bile prazne.
“Ivana… mogu li razgovarati s tobom?” pitao je tiho.
Sjeli smo u moju sobu, onu istu u kojoj smo kao djeca dijelili tajne i smijali se do kasno u noć.
“Ne znam više što da radim,” rekao je slomljenim glasom. “Volim Anelu… ali osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Nedostajete mi svi… ali svaki put kad pokušam nešto reći ili napraviti drugačije, ona me gleda kao da sam je izdao.”
Zagrlila sam ga i oboje smo plakali dugo u noć.
Nisam sigurna kako će ova priča završiti. Ne znam hoće li Filip pronaći snagu da se izbori za sebe ili ćemo ga zauvijek izgubiti u tišini koju mu je nametnuo netko drugi.
Ali jedno znam – obitelj nije nešto što smije nestati zbog tuđe volje ili straha od sukoba.
Ponekad se pitam: Koliko daleko treba ići zbog ljubavi? I gdje povući crtu između tuđe sreće i vlastite boli?