Tišina ispod Vrhova: Ispovijest iz Planinske Kolibe
“Zašto si opet došla ovdje, Ivana? Što tražiš u toj tišini?” – odjekuje glas moje majke, iako je ona daleko, a ja sjedim sama na trijemu stare kolibe, gledajući kako se magla spušta niz padine Velebita. Ruke mi drhte dok držim šalicu kave, a srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Ovdje sam, daleko od Zagreba, daleko od svih, ali ne mogu pobjeći od sebe.
Koliba je pripadala djedu Anti. On je bio jedini koji me razumio kad sam kao dijete bježala iz kuće, skrivala se od roditeljskih svađa i bratovih grubih riječi. Sjećam se njegovih ruku, uvijek mirisnih na borove iglice, i tihih priča o vukovima koji paze na one izgubljene. Sada, kad njega više nema, koliba je postala moje utočište – ali i mjesto gdje me prošlost sustiže.
Prvi dan kad sam stigla, kiša je padala neumorno. Otvorila sam vrata i osjetila miris vlage i starog drva. Na stolu je još uvijek stajala djedova lula, a na zidu fotografija iz mladosti – on i baka Marija, nasmijani, sretni. Sjetila sam se zadnjeg razgovora s njim:
“Ivana, nikad ne bježi od onoga što te boli. Samo tako možeš pronaći mir.”
Ali kako pronaći mir kad te vlastita obitelj gura u ponor? Kad sam prošlog ljeta otkrila da je brat Petar prokockao novac koji smo zajedno naslijedili, sve se raspalo. Majka je stala na njegovu stranu, kao uvijek. Otac je šutio, gledao kroz prozor kao da ga se to ne tiče. Ja sam vrištala, plakala, molila ih da shvate koliko boli kad te izdaju oni koje voliš.
“Ivana, nisi ti nikad bila zadovoljna ničim!” – vikala je majka. “Uvijek tražiš više nego što imaš!”
Petar je samo slegnuo ramenima: “To je samo novac. Što ti znači nekoliko tisuća eura kad imaš obitelj?”
Ali ja sam znala da nije riječ o novcu. Bila je to izdaja povjerenja, još jedan dokaz da sam uvijek bila višak u toj kući.
Zato sam pobjegla ovdje, među borove i tišinu. Dani prolaze sporo. Ujutro hodam uz jezero, gledam kako sunce probija kroz maglu. Ponekad sretnem starog susjeda Josipa koji mi donese domaći sir i rakiju.
“Nisi dugo bila ovdje, Ivana,” kaže on jednom prilikom dok sjedimo na klupi ispred kolibe.
“Nisam mogla prije,” odgovaram tiho.
On klimne glavom, razumije bez riječi. “Znaš, tvoje mjesto je ovdje koliko i bilo gdje drugdje. Ne možeš pobjeći od onoga što nosiš u sebi.”
Noći su najteže. Vjetar zavija oko kolibe, a ja ležim budna, slušam šumove i razmišljam o svemu što sam izgubila. Jedne večeri odlučujem nazvati sestru Anu u Mostar. Ona je jedina koja me nije osudila.
“Ivana, moraš im oprostiti,” šapuće ona kroz suze. “Znam da boli, ali ako ne oprostiš njima, nećeš ni sebi.”
“Kako da oprostim kad ne mogu zaboraviti?”
“Ne moraš zaboraviti. Samo pusti da prođe kroz tebe kao ova rijeka što teče ispod planine.”
Sutradan odlučujem otići na vrh iznad kolibe – tamo gdje smo djed i ja nekad brali borovnice. Put je strm, noge mi klecaju, ali ne odustajem. Na vrhu sjednem na kamen i pustim suze da teku. Gledam dolje prema jezeru – sve izgleda tako mirno, a u meni bjesni oluja.
U tom trenutku čujem korake iza sebe. Okrenem se – Petar stoji tamo, zadihan od penjanja.
“Ivana… došao sam jer… jer nisam mogao više šutjeti,” kaže tiho.
Gledam ga bez riječi.
“Znam da sam pogriješio. Znam da si ljuta… ali nisam znao kako drugačije. Sve mi je izmaklo kontroli… Bojao sam se reći istinu roditeljima… Bojao sam se tebe.”
Osjetim kako mi srce omekšava. Prvi put vidim brata ranjivog, bez maske bahatosti.
“Zašto nisi došao ranije? Zašto si me pustio da mislim da sam sama?”
Petar spušta pogled: “Nisam znao kako se vratiti nakon svega… Ali želim pokušati popraviti što mogu. Ako mi dopustiš.”
Dugo šutimo dok vjetar nosi miris borova oko nas.
“Možda možemo pokušati iz početka,” kažem napokon.
Silazimo zajedno prema kolibi. U meni se javlja nada – možda nije sve izgubljeno.
Sutradan šaljem poruku majci: “Dolazim doma za vikend.” Ne znam što me čeka, ali znam da više ne želim bježati.
Sjedim opet na trijemu kolibe dok sunce zalazi iza planina i pitam se: Je li moguće oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili? Možemo li ikada ponovno biti obitelj ili su neke rane preduboke?