Testament u Fioci: Priča o Izneverenoj Ćerki
“Ne može biti! Ovo nije moguće…” drhtavim glasom šapćem dok sjedim na podu dnevne sobe, okružena starim papirima i požutjelim fotografijama. U ruci mi je testament moje majke, pronađen duboko u ladici njenog ormara, skriven među čestitkama i neplaćenim računima. Srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Ruke mi se tresu dok čitam svaku riječ iznova, tražeći svoje ime, tražeći barem jednu rečenicu koja bi mi dala nadu da je sve ovo samo nesporazum.
“Šta si našla, Lejla?” pita moj brat Dario, ulazeći u sobu s pogledom punim zabrinutosti. Ne odgovaram odmah. Samo mu pružam papir. Gleda ga, a zatim me pogleda s nevjericom. “Ovo… ovo nije moguće. Mama te ne bi nikad izostavila. Mora da je neka greška.”
Ali nema greške. Sve je jasno napisano: sav imetak, kuća u Ilidži, vikendica na Plitvicama, pa čak i bakin zlatni lančić — sve ostavlja Dariju i mojoj polusestri Ivani. Ja, Lejla, njena najstarija kćerka, nisam ni spomenuta.
Sjećanja naviru kao bujica. Sjećam se kako sam kao mala sjedila u njenom krilu dok mi je pjevala uspavanke. Sjećam se njenih ruku koje su me grijale kad bih imala temperaturu, njenih suza kad sam prvi put pala s bicikla. Sjećam se i naših svađa — bilo ih je mnogo zadnjih godina. Posebno nakon što sam odlučila ostati u Sarajevu i raditi u maloj knjižari, umjesto da odem u Njemačku kao što je ona željela.
“Možda je bila ljuta na mene… možda mi nikad nije oprostila što nisam poslušala njene savjete,” mislim dok mi suze klize niz lice. Ali zar to znači da sam zaslužila biti izbrisana iz njenog života? Zar sam toliko pogriješila?
Dario sjeda pored mene i stavlja ruku na moje rame. “Lejla, znaš da te mama voljela. Možda… možda je ovo napisala kad ste bile u svađi. Možda je zaboravila promijeniti testament.”
Ali ja znam bolje. Mama nikad ništa nije prepuštala slučaju. Sve je uvijek bilo pod kontrolom — računi plaćeni na vrijeme, lijekovi složeni po danima, čak su i ključevi od podruma imali svoje mjesto.
“Ivana zna za ovo?” pitam Darija tiho.
On slegne ramenima. “Ne znam… ali mislim da bi trebala razgovarati s njom.”
Ivana dolazi kasnije tog dana. Sjedi preko puta mene za kuhinjskim stolom, nervozno vrti šalicu kave među dlanovima.
“Nisam znala, Lejla. Kunem ti se,” kaže tiho, izbjegavajući moj pogled.
“Ali kako nisi znala? Bila si joj najbliža zadnjih godina! Ti si joj pomagala oko svega!” glas mi podrhtava od bijesa i tuge.
“Zato što sam bila tu kad si ti otišla! Kad si se posvađala s njom zbog onog dečka iz Mostara… kad si joj rekla da ti ne treba njena pomoć!” Ivana podiže glas, a oči joj se pune suzama.
Osjećam kako me riječi paraju iznutra. Znam da sam bila tvrdoglava, znam da sam često odbijala pomoć, ali zar to znači da sam zaslužila biti izbrisana?
Noćima ne spavam. Prevrćem se po krevetu, razmišljam o svemu što smo prošle mama i ja. Sjetim se dana kad mi je rekla: “Lejla, život nije fer, ali porodica je sve što imaš.”
A sada? Sada imam osjećaj da nemam ništa.
Prolaze dani, a ja se povlačim u sebe. Dario pokušava biti uz mene, ali ni on ne zna što reći. Prijatelji me zovu na kafu, ali ja odbijam svaki poziv. Osjećam se kao stranac u vlastitoj kući.
Jednog jutra odlučujem otići do advokata koji je sastavljao testament. Stariji gospodin po imenu gospodin Kovačević prima me u svom uredu.
“Gospođice Lejla, vaša majka je bila vrlo jasna u svojim željama,” kaže mirno dok lista papire.
“Ali zašto? Zašto me izostavila?” pitam ga očajnički.
On slegne ramenima. “To samo ona zna. Ponekad roditelji donesu odluke koje nama izgledaju nerazumljive… Možda je željela da sami pronađete svoj put? Možda vas je željela zaštititi od nečega?”
Izlazim iz ureda još zbunjenija nego prije. Hodam ulicama Sarajeva dok mi misli lete na sve strane. Gledam ljude oko sebe — svi žure negdje, nose svoje brige i tuge, a ja nosim ovu prazninu koja me izjeda iznutra.
Jedne večeri Dario dolazi do mene s kutijom starih pisama koje je pronašao među maminoim stvarima.
“Možda ovdje nađeš odgovore,” kaže tiho.
Satima sjedim i čitam pisma koja mi je mama pisala ali nikad nije poslala. Piše o svojoj brizi za mene, o strahu da ću biti povrijeđena, o tome kako ne zna kako mi prići nakon svih naših svađa. U jednom pismu piše: “Lejla, možda ćeš me jednog dana mrziti zbog mojih odluka, ali znaj da sam ih donosila iz ljubavi — ili barem iz onoga što sam mislila da je ljubav.”
Suze mi kapaju po papiru dok shvaćam koliko smo bile udaljene jedna od druge posljednjih godina — svaka zatvorena u svom svijetu boli i ponosa.
Dani prolaze, a ja polako učim živjeti s ovim teretom. Ponekad pomislim da bih trebala pokrenuti sudski spor, boriti se za ono što mi pripada po pravu kćerke. Ali onda se sjetim mamine rečenice: “Porodica je sve što imaš.” Možda je vrijeme da pokušam oprostiti — njoj i sebi.
Pitam se: Koliko često roditelji i djeca ostanu stranci zbog ponosa i nerazumijevanja? I koliko nas ima snage oprostiti kad nas najviše zaboli?